Kršćani su oduvijek hodočastili u Palestinu, u Kristovu domovinu, smatrajući je Svetom zemljom. Kada su 637. godine muslimani Arapi osvojili Palestinu, kršćanski je život postao ondje gorak, a kršćanska hodočašća jedva moguća. Još je teže stanje nastalo, kad su godine 1073. Seldžuci zavladali i u Palestini. Oni su na razne načine mučili tamošnje kršćane, a hodočasnike pljačkali i ubijali. Kršćanski je vapaj trgnuo Evropu. Nastao je opći pokret za osloobođenje Svete zemlje iz muslimanskih ruku. Pokret je bio prožet silnim vjerskim oduševljenjem. Na čelu su pokreta stajali pape. Odredili su posebne crkvene oproste za one koji pođu u borbu. Tako su skoro puna dva stoljeća poticali i vodili oslobodilački rat. U njemu je cijela Evropa bila ujedinjena i svojim vođom priznavala papu. Urban II (1088.-1099.) pozvao je 1095. godine, najprije u Piacenzi, a kasnije u francuskom gradu Clermontu, sabrano mnoštvo naroda, neka ono oružje, kojim grešno prolijeva bratsku krv, okrene sada protiv neprijatelja kršćanskog imena i vjere. Mnoštvo je s oduševljenjem klicalo: "Diex le veult (Bog to hoće)!". Ovo se oduševljenje doskora prelilo u cijelu Francusku i u sve krajeve Evrope. Zahvatilo je sve narodne slojeve, i one koji su sposobni za borbu, i one koji su imali samo plemenito srce i dobru volju. Najbolji su junaci u oslobodilačkoj borbi bili normanski vitezovi iz Francuske i južne Italije. Bili su odgojeni u živoj vjeri i smatrali svojom zadaćom štititi udovice i sirote, pomagati širenje Crkve i boriti se protiv poganstva (neznaboštva). Kako se radilo o oslobođenju zemlje, u kojoj je Spasitelj svijeta umro na križu, borci su na polasku u rat prišivali sebi na desno rame crveni križ i prozvali se križari. Zato ratove za oslobođenje Palestine u XII. i XIII. stoljeću zovemo križarskim, a ne navalnim ili osvajačkim ratovima.

Križarski su ratovi samo za kratko vrijeme donijeli Palestini oslobođenje, ali Europi su donijeli mnogo koristi. Tako je unaprijeđeno ratarstvo; procvala je trgovina, znanost i umjetnost; umekšana je divlja ćud; osnovane su bolnice i gostinjci; porastao je ugled Svete Stolice i viteških redova.

Talijanski trgovci iz Amalfija (južna Italija) osnovali su u Jeruzalemu, uz kapelu svetog Ivana, gostinjac (hospitium) za putnike. Iz ljubavi prema Spasitelju preuzeli su na sebe brigu za obranu Svete Zemlje od muslimana, te skrb za konačenje putnika, hodočasnika i bolesnika. Prozvali su se Hospitalci ili Ivanovci. Glavna im je zadaća bila djelotvorna ljubav prema bližnjemu. Dijelili su se u tri skupine: jedni su bili viteški opremljeni vojnici, koji su se borili za slobodu Svete Zemlje; drugi su bili bolničari, koji su dvorili bolesnike i putnike; a treći svećenici, koji su vodili duhovnu skrb za članove svoje zajednice i za okolinu. Papa Paskal II potvrdio je ivanovačka pravila 1113. godine.

Odijelo im je bilo crno s bijelim križem na ramenu. Nakon neuspjelih križarskih ratova u Svetoj Zemlji povukli su se najprije u Akon, zatim na Rodos i konačno na Maltu, te su zato prozvani malteškim vitezovima, i djeluju do danas.

Francuski su vitezovi podigli gostinjac uz nekadašnji Salamonov hram (templum) u Jeruzalemu. Po tome su hramu dobili ime Templari. Pravila im je sastavio sv. Bernard, a potvrdio papa 1118. godine, nekoliko godina poslije ivanovačkih. Uređenje i svrha bila im je jednaka kao i Ivanovcima. Nosili su bijelo odijelo s crvenim križevima na ramenu. Kako je sv. Bernard bio veliki štovatelj B. D. Marije, i njegov utjecaj na Templare snažan, templarske su crkve bile posvećene ponajviše B. D. Mariji. Templari su bili osobito rašireni u Francuskoj. Njihova je zasluga što je barbarske ćudi nestajalo u Evropi; što je Kristova zapovijed o ljubavi prema bližnjemu provođena u život osnivanjem bolnica i sirotišta i lijepim vladanjem. Viteški red templara ukinut je na XV. općem crkvenom saboru u Vienni god. 1311.-1312. na zahtjev francuskog kraja Filipa IV. Lijepog koji se želio dokopati njihove velike imovine i upotrijebiti ju za osvajački rat protiv Engleske.

U Hrvatsku Templari dolaze 1169. godine. Papa im je poklonio samostan Vranu, u kojem su za hrvatskih narodnih vladara (poslije 1075. godine) stanovali papini poslanici. Kako je poglavar hrvatskih Templara - prior imao isprva sijelo u Vrani, Hrvatska se templarska pokrajina prozvala Vranski priorat. Doskora su Templari u Hrvatskoj stekli velike posjede i osnovali mnogo samostana (Zagreb, Sv. Martin-Božjakovina, Gore, Dubica, Senj, Bela kod Ivanca, Pakrac, Vaška, Našice itd). Sagradili su veliki broj crkava i širili kršćansku uljudbu. Ugled im je bio velik. Upravljali su Požeškom i Virovitičkom županijom, a koji puta i cijelom Hrvatskom. Narod ih je zvao "božjaci" (odatle ime - Božjakovina, Bogićevci). Borili su se protiv Tatara na rijeci Šaju (1240.) tako hrabro, da je njihova četa ondje izginula do posljednjega vojnika. Kada su godine 1312. Templari ukinuti, njihove su posjede preuzeli Ivanovci.

Ivanovce je doveo u Hrvatsku vojvoda Andrija, brat kralja Emerika, oko 1200. godine, i to najprije u Marču, kod Ivanića a zatim u druge krajeve (Varaždin, Planina kod Kašine, Staro Čiče u Turopolju itd). Kad su 1312. godine preuzeli templarsku imovinu, prenijeli su svoje sjedište iz Marče u Vranu, a kasnije u Pakrac, jer su im u onom kraju bili glavni posjedi. Po primjeru templara prozvali su svoju redovničku pokrajinu Vranski priorat. Slavni ivanovački vranski priori bili su: ban Ivan od Paližne, koji se istakao kao vođa hrvatskih nezadovoljnika u borbi protiv kraljice Marije i njezina muža kralja Sigismunda, zatim ban i biskup Petar Berislavić. Viteških redovnika Ivanovaca nestalo je u Hrvatskoj u borbama protiv Turaka. Od 1650. godine čast vranskog priora ima prepošt Zagrebačkoga kaptola. Zajedno s tom časti bili su povezani i neznatni posjedi: Farkašić u Pokuplju i Sarća u Banatu koji su do 1914. davali skromne prihode. (Josip Buturac, Povijesni pregled redovništva u Hrvatskoj, Croatia sacra br. 20-21, Zagreb 1943, str. 136-138.)

Prema poreskom popisu iz 1495. godine Pakrac s okolicom pripada Vranskom prioratu. U Pakracu se tada nalazila prioratska tvrđa (castrum), a prioratska trgovišta (oppida) bila su u Pakracu (Pekercz), Rašaškoj (Rassa) kod Bijele Stijene i Čaklovcu (Chakthornya). Prioratsko trgovitše Pakrac imalo je 30 dimova, prioratsko gornje vojvodstvo 66 dimova, donje vojvodstvo 80, srednje vojvodstvo 81, trgovište Rašaška 77, provincija Rašaška 96, trgovište Čaklovac 29, provincija Čaklovac 163 dima, predijalci priorata 76 dimova, što sve dokazuje znatne prihode (podaci iz 1507. godine). (Adamček-Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV I XVI stolj., Zagreb 1976, str. 10, 31, 32.)

• 

  Ivanovci
• 

  Templari
• 

  Ban Petar Berislavić

Sa zagrebačkoga groblja Mirogoja u smjeru istoka vidi se na izbočenim brežuljcima nekoliko crkava: Cerje, Prozorje, Kloštar Ivanić, Križ, a od Prozorja prema sjeveroistoku: Brckovljani, Vrbovec, Gradec. Lako je shvatiti da te crkve nisu služile samo za bogoštovlje nego i za strateške svrhe (vatrom se javljao dolazak neprijatelja).

Na brdu Prozorju sjeverno od Dugog Sela nalazi se već oko 1200. godine crkva svetog Martina po kojoj se šira okolica oko te crkve već tada zove posjed ili gospoštija svetog Martina. Samo štovanje svetog Martina potječe vjerojatno od franačkih misionara koji su ovdje širili kršćanstvo u IX. stoljeću.

Posjed svetog Martina u sačuvanim dokumentima spominje se prvi puta za ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koji samostalno vlada u Hrvatskoj kao herceg od 1198.-1202., a kao kralj od 1205.-1235. On je darovao posjed svetog Martina Valpotu Krakonu, ali mu ga je zbog nevjere doskora oduzeo i poklonio Templarima. Taj poklon spominje kralj u svojoj povelji iz 1209. godine, zajedno s poklonom posjeda Gore kod Petrinje. Kao razlog ovog poklona kralj ističe: spas svoje duše i duša svojih prethodnika. Međutim, poznato je da se kralj Andrija obvezao svome ocu povesti križarsku vojsku i da je za nju dobio dosta novaca koje je lakoumno potrošio pa mu je za to trebala pomoć Templara koji su s njim sudjelovali na križarskoj vojni 1217.-1218. godine.

U spomenutoj povelji kralj Andrija potanko opisuje međaše gospoštije svetog Martina koju poklanja Templarima. Kao prvi međaš spominje se mjesni naziv Prelistia koja se vjerovatno nalazila između Prozorja i Cerja. Odavde je međa silazila potokom Oriconox do mjesta-rudine Licos (izmedu današnjega Sesvetskoga Kraljevca i Kopčevca), zatim je išla do mjesta-rudine Cuchia, onda preko Poljica i Velikoga Črneca do rijeke Zeline gdje počinju zemlje zagrebačkoga biskupa (gospoštija Ivanić-Prečec). Istočna granica gospoštije svetog Martina ide najprije uzvodno rijekom Zelinom, do Maloga Črneca, zatim preko polja Terbensa i mjesta-rudine Choren do Lupoglava. Odavde međa ide do suhoga korita Lonje (Stara Lonja), pokraj Petkove zemlje, zatim ovim suhim koritom do Velike Lonje, odavde međa prolazi pokraj Filipove zemlje i dolazi do velike ceste kojom se putuje u Zagreb. Odavde međa ide pokraj Hertkonove zemlje do Babine gore (danas mjesto-rudina Babečica) gdje je od zemlje napravljen međaš. Odavde međa ide potokom Bogord (danas Čeršak) do rijeke Zeline, a onda uzvodno tom rijekom do dvije kruške gdje je također zemljani međaš. Odavde međa prolazi potocima: Clenoyze, Dumbro (Dugava?), Chernichina, Glouice (Glavničica), Chernez (Črnec). Ovdje se nalazi drvo clin (kljen) i zemljani međaš. Odavde ide međa kroz šumu i dolazi do rijeke Kašine gdje se nalazi drvo koje se zove brist (brijest). Prešavši Kašinu međa se proteže do hrasta i zemljana međaša, odakle silazi na početnu među, prije spomenutu Prelistiu.

Iz ovog opisa međa gospoštije Božjakovine ili svetog Martina ne mogu se točno utvrditi pojedini međaši, ali uz pomoć kasnijih opisa dadu se razabrati osnovni pravci: Črnec, Stara Zelina, zapadno od Lupoglava, Stara Lonja, Lonja na cesti Zagreb-Vrbovec, Štakorovec, potoci Čeršak, Zelina, Kašina i konačno međaši hatara Prozorja na zapadu, a Cerja i Drenčeca na istoku. Gospoštija Božjakovina bila je okružena sa zapada, juga i istoka crkvenim posjedima zagrebačkoga biskupa i kaptola, a sa sjevera posjedima plemića feudalaca, kasnije gospoštijom Rakovec-Vrbovec.

Templari su na dobivenom imanju sagradili samostan koji se jednostavno zove (1311. godine) kuća vojnika od Hrama (domus milicie templi). Nije sigurno gdje je taj samostan stajao, da li uz crkvu svetog Martina u Prozorju ili u Božjakovini gdje je sagrađena tvrđa za bolju obranu od neprijatelja.

Po odredbi kralja Andrije zagrebački župan Vangelin, inače pratilac hrvatskog bana Banka (Benedikta), uveo je Templare u posjed svetog Martina. Posjed je bio izuzet od sudske vlasti zagrebačke županije (a castro Zagrabiensi exemptam) i pod posebnom kraljevskom zaštitom, tako da nitko nije mogao bez pristanka Templara ništa sebi prisvojiti od rečena posjeda.

Poglavar ovdašnjih Templara zove se preceptor (poglavar, voditelj), a njegova služba i područje samostanskog posjeda preceptorat. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak III, str. 87. - Dr Rudolf Horvat, Crkva sv. Martina u Prozorju, Croatia sacra br. 2, str. 293-294.)

Malo je dokumenata sačuvano o životu i djelovanju Templara u ovdašnjem samostanu svetog Martina. Poznata su imena samo triju samostanskih poglavara: Benvenut iz 1277., dok se Vilim i Andrija spominju u ispravi iz 1311. godine.

Stanovnici templarske gospoštije svetog Martina bili su podijeljeni u četiri skupine: predijalce, jobagione, kmetove i serve.

Predijalci su dobivali od gospoštije posjed, predij za sebe i svoje nasljednike, a obvezivali su se na plaćanje novčane daće i vršenje neke službe, npr. da će služiti kao konjanici, u gospoštijskoj četi ili banderiju. Jobagioni su dobivali manje posjede, imali su više obveza, napose, čuvali su i popravljali vlastelinski dvor, odnosno templarski samostan. Kmetovi su davali vlasniku gospoštije razne daće, od kojih je najteža bila tlaka tj. besplatni težačenje. Svakako je značajno da na području gospoštije svetog Martina ima u XIII. stoljeću i stanovnika koji se zovu servi (sluge), koji osobno nisu slobodni, pa mogu biti i prodani. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak VIII, str. 271-272, 556-559.)

Sačuvana je isprava Zagrebačkog kaptola od 15. travnja 1288. kojom taj kaptol svjedoči da je templarski jobagion Đuro iz gospoštije svetog Martina (jobagion cruciferorum de sancto Martino) prodao zagrebačkom biskupu Timoteju (1263-1287) četiri čovjeka serva za 25 zagrebačkih penza (denariorum Zagrabiensium) što inače vrijedi pet maraka. Bila je to obitelj od četiri člana. Muž se zvao Pezk, žena mu Paula, a djeca: stariji Wlkek, mlađi Martin. Novac je u ime biskupa isplatio biskupov izaslanik magister Drisa. Prodane su osobe izjavile da ih je jobagion Đuro imao pravo prodati jer su oni njegove nasljedne sluge (servi hereditarii), pa će zato oni i njihova djeca s pravom postati vlasništvo biskupa i njegovih nasljednika. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak V, str. 643.)

U ispravi od 1. kolovoza 1311. godine spominje se Paris, templarski predijalac u gospoštiji svetog Martina. On je dobio na uživanje posjed koji je prije imao ban Aleksandar (nema ga u popisu hrvatskih banova!), valjda kao predijalac templarskog feuda. Paris je primio predijalni posjed od Vilima, templarskog samostanskog poglavara-preceptora. Kad je poslije njega postao samostanski i gospoštijski poglavar Andrija (preceptor sancti Martini domus milicie Templi), on je 1.VIII.1311. godine potvrdio darovnicu svoga prethodnika Vilima. U toj se ispravi župan Paris hvali kao čovjek zaslužan za samostan Sv. Martina, zato je postao njegov predijalac, ima pravo i on i njegovi nasljednici slobodno raspolagati prihodima predijalnog posjeda, ali su dužni 26. rujna svake godine davati samostanu po jednu marku kao svome feudalnom zemaljskom gospodaru. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak VIII, str. 288-289.)

Kad je 1312. godine na općem crkvenom saboru u Vieni zbog pritiska francuskog kralja Filipa IV Lijepog ukinut templarski red, Templari su prestali djelovati ne samo u Francuskoj nego i u Hrvatskoj, pa tako i u gospoštiji svetog Martina. Po odredbi zagrebačkoga biskupa Augustina Kažotića odavde su Templari otišli u Zagreb i nastanili su se u svom samostanu koji se nalazio između kaptola i Nove Vesi. Tu su živjeli kao zatočenici do svoje smrti. Sve njihove posjede, pa i gospoštiju svetog Martina, preuzeli su Ivanovci, njima srodni redovnici, talijanskoga podrijetla.

Poslije ukinuća templarskog sve do početka XVI. stoljećareda njihove samostane i posjedie u Hrvatskoj drže u svojoj vlasti Ivanovci čije se sjedište nalazilo u Ugarskoj, a kasnije u Pakracu. Broj je ivanovačkih samostana i gospoštija dosta velik, a prihodi pojedinih gospoštija od veće su ili manje vrijednosti. Značajno je što Ivanovci dijelove svojih gospoštija daju predijalcima uz doista neznatan godišnji zakup što može značiti neznatan prihod pojedinih gospoštija ili velikodušnost Ivanovca. Takva je velikodušnost bila potrebna da bi se došlo do vojnika koji bi se zajedno borili s vitezovima redovnicima "za krst časni i slobodu kršćanske vjere".

Iz isprave fratera Filipa de Granana od 24. travnja 1320. godine vidi se da je on ivanovački poglavar prior za područje Hrvatske i Ugarske (prior hospitalis sancti Johannis Hyerosolimitani alme urbis et Hungarie), i da ima brata Franju de Granana, poglavara ivanovačkog samostana u Beli kod Ivanca. Kad su Nijemci za vrijeme dinastičkih borbi u Hrvatskoj i Ugarskoj zauzeli samostan i castrum Bela, magister Nikola Ludbreški istjerao ih je iz Bele te samostan i posjed vratio Franji de Grananu. Zbog tih velikih zasluga frater Filip de Granana želio je nagraditi magistra Nikolu Ludbreškoga pa mu je darovao neku česticu zemlje na posjedu svetog Martina (domus nostre de sancto Martino) između rijeka Lonje i Zeline. Međutim, brzo se pokazalo, da je ta darovnica nevaljana, jer spomenuto zemljište već uživa župan Parisius, a dobio ga je zakonito od bivših gospodara Templara.

Zbog svega toga frater Filip de Granana izdao je novu darovnicu kojom daje magistru Nikoli Ludbreškome ivanovačko zemljište Crnec u Podravini između Ludbrega i Drave. Osim toga, dariva mu i česticu zemljišta koje pripada samostanu svetog Martina (domus nostre de sancto Martino), a nalazi se između rijeka Lonje i Zeline (inter aquas Lona et Zelne sitam). U ovoj su ispravi naznačeni i međaši darovanog posjeda: zapadno od ivanićke biskupske gospoštije kod zemljišta Lupoglav, onda rijeka Zelina do zemlje Ivana Radomirova, zatim prema sjeveru brežuljak, uz zemlju Martina Lukina, iza toga velika cesta, uz nju crkva svetog Nikole (danas crkva svetog Trojstva kod Majkovca), dalje rijeka Lonja, odavle na jug zemlja Zachericha i konačno zemlja Lupoglav. Darovnica se izdaje uz suglasnost cijeloga poglavarstva (capituli) ugarskoga ivanovačkoga priorata. Magister Nikola i njegovi nasljednici bit će dužni u ime darovanoga zemijišta davati poglavaru samostana svetog Martina (preceptori domus predicte de sancto Martino) polovicu marturine (osnovna vlastelinska daća), polovicu svinjske desetine, desetinu svih plodina i vina. Ukoliko bi se jobagioni i kmetovi protivili davanju određenih daća, magister Nikola i njegovi nasljednici mogu ih na to prisiliti.

Za biskupovanja zagrebačkoga biskupa Augustina Kažotića (1303.-1322.) i viteški redovnici Ivanovci dužni su bili davati crkvenu desetinu zagrebačkom biskupu i kaptolu. Devet njihovih kuća-samostana na području Zagrebačke biskupije (Zagreb, Sveti Martin-Prozorje, Gore, Bela kod Ivanca, Ludbreg, Marča, Pakrac, Dubica, Vaška) davalo je godišnje po jedan ferton, svega dakle devet fertona. Jedan je ferton vrijedio tada 60 banskih denara. Budući da su se Ivanovci posebno ugovorom obvezali davati crkvenu desetinu, a šest godina zanemarili su je davati, sklopljena je 29. svibnja 1324. godine nagodba između zagrebačkoga kaptola i fratera Filipa de Granana, poglavara hrvatsko-ugarskog ivanovačkog priorata, te su Ivanovci svoj dug priznali, obećali ga platiti i ubuduće uredno davati dužnu desetinu.

U kasnom srednjem vijeku i dugo vremena u novom vijeku gospoštije su ubirale taksu mostarinu na mostovima odnosno cestama svoga područja. To je očito smetalo prijevozu trgovačke robe i općenito trgovini, a opravdavalo se troškovima oko gradnje i održavanja cesta i mostova. Međutim, vladari su odobravali takvu taksu pa su je gospoštije zakonito ubirale. Takse su bile stalne, a Hrvatski je sabor bdio na tim, da ih ne bi tko neopravdano podizao na štetu trgovaca i općenito stanovništva.

Svakako je značajno kako kralj Karlo Anžuvinac 1335. godine određuje da samostan u Ivanić-Kloštru može i treba ubirati mostarinu odnosno maltarinu onako kako se ona ubire na području ivanovačke gospoštije u Svetom Martinu-Prozorju (in sancto Martino). Po nalogu kralja dolazi izaslanik Pečujskoga kaptola u Sveti Martin-Prozorje, razgovara s trgovcima, svećenicima i pobiračima maltarine, obilazi razna naselja u ivanovačkoj i susjednim gospoštijama. Poslije njegovih točnih izvida Pečujski kaptol u svom pismu od 24. ožujka 1336. izvješćuje kralja Karla o mostarini na području gospoštije Sveti Martin-Prozorje.

Mostarina se plaćala ovako: od pojedine bale robe u kolima 10 denara, od kola prema Modrušu 8 banovaca, od kola sa vinom 7 banovaca, od kola sa solju i drugim stvarima (ali bez sukna) 6 denara, od vola ili krave 1 banovac, od ovce ili koze 1 obol ili novčić (vrijedi pola denara ili pola banovca), od tunike (donje vunene haljine) 1 obol, od kabanice 1 obol, od obojana sukna 1 banovac, od 1 pješaka 1 obol, od svinje 1 obol, od svinje poslije Martinja 1 banovac, od sivog ili zelenkastog sukna 4 banovca, od sukna s prandžama 4 banovca, od tkanine ili platna za sita ili cjedila 6 banovaca, od kravlje kože 4 banovca, od volovske kože ili veće količine riba ili voska 14 banovaca, za ostalu kožu 14 banovaca, za 1 svežanj riba 3 denara. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak VIII, str. 556-559; svezak IX, str. 195-197.)

Jedan od najpoznatijih vranskih priora bio je Ivan Paližna koji je 1382. i slijedećih godina, zajedno s braćom Horvatima, biskupom Pavlom i banom Ivanom, vodio građanski rat protiv kraljica Jelisavete i Marije i marijinog muža kralja Sigigsmunda (Umro je 16.II.1391.).

Od 1402.-1403. godine kao vranski prior spominje se Mirko Bubek koji sebe zove hrvatsko-dalmatinskim banom. (Diplomatički zbornik HAZU, Zagreb, svezak X, str. 255; svezak XI, str. 253. - Arhiv HAZU Zagreb, D-VIIb-16, 18. - Starine HAZU 39, 215.)

1475.-1476. u gospoštiji Božjakovini upravitelj je Stjepan Horvath de Lythwa. Njegovi ljudi, odnosno jobagioni te gospoštije počinili su razna nasilja kaptolskim podložnicima u Sesvetskom Kraljevcu. Na tužbu Zagrebačkoga kaptola županijski sud u Zagrebu vodio je istragu protiv rečenoga Horvatha i božjakovinskih jobagiona te izrekao kaznenu presudu.

Međutim, nasilja se nastavljaju. 1498. godine križevački županijski sud svjedoči da su kaštelani iz Božjakovine počinili štete u biskupskoj šumi Chernecz (Črnec) kod Ivanića. Sljedeće godine (1499.) sam kralj Vladislav II. zapovijeda protonotaru Nikoli Voikffy-u da pozove pred svoj sud jobagione i druge ljude iz Božjakovine koji su zauzeli kaptolsku šumu Gaj u Kraljevcu, pa tko ne bude s presudom zadovoljan, ima doći na sud pred Kraljevsku kuriju.

Kralj Matija I. izdaje 1480. godine nalog da se od predijalaca i jobagiona Zagrebačke biskupije ne smije utjerivati porez dimnica, jer se to protivi njihovim povlasticama. Čini se da takve povlastice nema u gospoštiji Božjakovina.

1520. godine kralj Ludovik zabranjuje tražiti od zagrebačkih građana porez na robu (tributum pro merce). Ta se zabrana posebno odnosi na ljude iz Božjakovine (castrum prioratus Auranae iuxta Bosyakou), jer su takav porez pokušali utjerivati. (Kaptolski arhiv Zagreb, Acta Capituli Antiqua 1, 13; 2, 32; 24, 45; 31, 28; 84, 3; 88, 2.)

Posljednji vranski priori, posjednici gospoštije Božjakovine, bili su Bartol Grabarac i biskup-ban Petar Berislavić. U njihovo vrijeme ne spominju se vitezovi redovnici, odnosno križari Ivanovci, ali postoje posjedi koji pripadaju Vranskom prioratu, a nekada su bili vlasništvo viteškoga reda Templara i Ivanovaca.

Bartol Grabarac zapisan je u više dokumenata između 1500.-1517. godine. U pismu, koje je 1510. napisano u Pakracu, sjedištu Vranskog priorata, kaže se o njemu: Bartholomeus de Grabarya, prior Auranae, što znači da potječe iz Brodskoga Grabarja, dobro tada poznatoga po Berislavićima Grabarskim.

Vjerojatno je da je taj Bartol bio vitez redovnik, a sigurno je da je poput drugih tadašnjih plemića bio lakom za zemaljskim dobrima i u tu svrhu drugima činio nepravde.

Kad je Stjepan Pozopčić, vlasnik posjeda i kaštela Svinice kod Petrinje, umro bez potomaka, kralj Vladislav poklonio je njegovu imovinu vranskom prioru Bartolu te braći Krsti i Đuri Šubiću, a Čazmanskom kaptolu 8.II.1500. godine zapovijedio da ih uvede u posjed. 1506. godine htio je prior Bartol prepustiti svoj dio Svinice Ivanu Tahyu, ali se tome protivio Krsto Šubić de Pernya tražeći taj posjed za sebe. Međutim, 1517. Ivan Tahy zauzeo je silom polovicu posjeda i kaštel Svinicu. Krsto Šubić je prosvjedovao protiv toga, a ban-biskup Petar Berislavić odredio je da Tahy mora pred Zagrebačkim kaptolom i 12 svjedoka plemića dokazati da je zakonitim putem ušao u posjed Svinice.

1508. godine božjakovinski kaštelan Mijo Lauthus de Chorgo, po nalogu svoga gospodara vranskog priora Bartola, opljačkao je stoku braće Bradač iz Lodomerca kod Zeline. 1509. godine Bartolovi ljudi provalili su silom na posjed Stjepana Kramarića u Laktecu (Cerje) te oplijenili stoku, sijeno i druge stvari. Zbog svega toga vođena je protiv Bartola parnica kod županijskog suda u Zagrebu i kod kraljevskog dvorskog suda u Višegradu, odakle je sam kralj ozbiljno zaprijetio vranskom prioru da ne čini nepravde njegovu dvoraninu Lovri Bradaču.

12.VIII.1510., izdaje prior Bartol Grabarac u Pakracu ispravu kojom svom vjernom provizoru božjakovinskog kaštela Tomi Hyryaku dariva zaselak (vilu) Kozinščak s 5 sesija zemljišta, oslobađa ga od kmetovskih obveza i imenuje predijalcem križarskoga samostana (domus s. Johannis Hyerosolimitani).

1511. godine prior Bartol izvješćuje Franju Pechera, gubernatora zagrebačke biskupije, o vojnim pothvatima protiv Turaka. (Arhiv HAZU, Zbornik Hist. instituta HAZU, Stipišić-Šamšalović, Isprave u Arhivu Hrvatske akademije, vol. 2-5, inv. br. 3530, 3531, 3823, 3906, 3922, 3924, 3944, 3957, 3961, 4302, 4665, 4669, 4715, 4717. -Kapt. arh. Zgb. ACA 110, 29. )

Za priorske službe Bartola Grabarca bila je gospoštija Božjakovina ovako oporezovana (Bosyako cum pertinenciis):

1507. 325, a 1509. samo 250 dimova, što bi moglo značiti da su Turci tada pljačkali u ovom kraju. Značajno je da dio posjeda u Božjakovini ima 1507. godine Đuro Therek sa 6 dimova, a 1509. Matija "groff" Tyernecz s 10 dimova.

Petar Berislavić postao je 1513. godine vesprimski biskup i hrvatski ban, a vranski prior 1517. Prihode božjakovinske gospoštije upotrijebio je u borbi protiv Turaka. Više ih je puta pobijedio, a 1520. poginuo je u borbi kod Korenice. Kosti su mu pohranjene u vesprimskoj katedrali (Ugarska). Za njegova života gospoštija Božjakovina ima 1517. 250 dimova, a 1520. 265 dimova, dok 19 dimova pripada tada "siromasima" (seljaci, osiromašeni zbog turske pljačke, ne plaćaju poreza). (Adamček-Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, str. 18, 48, 81, 117. )

Poslije smrti Petra Berislavića prestaje služba vranskog priorata. Prema crkveno-državnim propismina i običajima, gubernator bi trebao biti crkvena osoba, ali zbog financiranja turskih ratova učinjen je izuzetak, te je gubernatorom imenovan Ivan Tahy. On je u kaštelu Božjakovini postavio Đuru Chery-a za kaštelana koji je 1525. godine plemićima, braći Bradač iz Ladomerca, otimao sijeno. Tako je došlo do parnice protiv gubernatora i njegova kaštelana kod županijskog suda u Zagrebu. Zbog toga je kralj 1529. oduzeo Ivanu Tahyu službu gubernatora Vranskog priorata i Božjakovinu založio banu I. Karloviću.

Gospoštiju Božjakovinu dobio je od svaka Karlovića Nikola Zrinski (1489.-1534.). Kralj Ferdinand 1541. potvrđuje tu darovnicu Ivanu i Nikoli Zrinskom (Nikola Sigetski umro 1566.). Međutim obitelj Tahy ne miruje i vodi dugu parnicu protiv Zrinskih. Tijek parnice vidi se iz popisa poreza u gospoštiji Božjakovini: obitelj Zrinski ima 1543. 162 forinta, 1546. 40 dimova (1 dim vrijedi 75 denara), 1553. 75 dimova, 1566. samo 16 dimova.

Međutim, 1553., 1554., 1557. ima Franjo Tahy u Božjakovini 25 dimova, a Zrinski 1567. 4 dima, 1568. 20 dimova, 1570. 16 dimova i 4 porte. Kasnije, od 1573.-1588. godine opet gospodari u Božjakovini obitelj Tahy. Gospoštija se tada dijeli u gornju sučiju sa 6 dimova i donju sučiju (iudicatus) s 12 dimova. No 12 je dimova tada zbog turskih pljačkaških upada pusto, nenaseljeno.

Godine 1571. zagrebački se kaptol tužio na Franju Tahya koji je činio razna nasilja kaptolskim kmetovima, kao što je to činio svojim susedgradskim kmetovima i tako prouzročio poznatu seljačku bunu pod vodstvom Matije Gupca.

Na koncu XVI. stoljeća živjelo je u okolici Božjakovine više plemića malih posjednika. Tako 1588. u Kozinščaku obitelj Brwman s 2 dima, u Prozorju Svetom Martinu udovica Mojsija Homzky s 2 1/2 dima, u Ostrni i Selima (Dugo Selo) potomci obitelji Schytaroczy s 4 1/2 dima, u Dvorišću Radinović s 1/2 dima, u Jandraševcu (Andrilovcu) Martin Tomašović i Đuro Horvat s 1/2 dima, u Božjakovini Ivan Vidašić s 1/2 dima.

1598. godine Stjepan Homzky ima u Božjakovini Svetom Martinu 7 kolona-kmetova, obitelj Schytaroczy-Fumatych u Selima (Dugo Selo) i Donjoj Ostrni 11 kolona-kmetova, Đuro i Gašpar Izačić u Selima 5 kolona-kmetova, Matija Brwmani u Kozinščaku i Selima 2, Gašpar Ztarchay u Kozinščaku i Selima 3, Đuro Swetassin u Kopčevcu 3 kolona-kmeta, Ivan Horvat u Gornjoj Ostrni 3, obitelj Papratović-Sthryk u istoj Ostrni 3, Gašpar Bobinac u Štakorovcu 1, Đuro Horvat u Andraševcu 1, obitelj Tomašović-Ječković u Andraševcu 2 kolona-kmeta, obitelj Kerečenji-Bradač u Banjem Selu 7 kolona-kmetova, Nikola Isthwanffy u Banjem Selu 1 kolona-kmeta. (Adamček-Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, str. 142, 145, 151, 154, 165, 180, 190, 206, 208, 213, 228, 238, 249, 271, 285, 286, 305, 317, 318, 341, 342, 363, 396, 397, 476, 569, 570. - Kaptolski arhiv Zagreb, ACA 95, 46. - Arhiv HAZU D-XXVI-14. - E. Laszowski, Spomenici Turopolja III 93. )

Zrinski su gospodari gospoštije Božjakovine od 1598. godine do konfiskacije njihove imovine 1670. u vezi s njihovom urotom protiv Bečkoga dvora. Ovoj Zrinskoj gospoštiji pripadaju 1598. godine sljedeća sela: Trebovec, Novo Selo Šaškovec, Ježevo, Črnec, Andrilovec, Božjakovina Varoš (trgovište), Meglinec, Hrebinec, Dvorišće, Štakorovec, Senkovečka Gorica sa svega 19 kolona-kmetova. U popisu poreza 1600. godine kaže se de ova gospoštija ima 25 kuća. Osim nabrojenih imaju Zrinski 1670. još i ova sela: Sveta Helena, Majkovec, Stančić, Sveti Brcko ili Brckovljani, Prikraj, Gračec, Kusanovec, Kozinščak, Lukarišće, Sela, Kopčevec, Sveti Martin, Ostrna, Leprovica, Donja Greda.

Iz obitelji Zrinski u Božjakovini gospodare još i: Đuro rođen 1549., a umro 1603.; Nikola umro 1625. (naslijedila ga druga žena, udova Elizabeta rođena Szechy).

Za Elizabetina boravka u Božjakovini 1644. godine seljaci su se pobunili, provalili u njezinu kuću-kuriju, ubili su njezina službenika Blaža Nemesnepija, ugrabili su novac i razne pokretne stvari. Krivci su bili doduše pohvatani, ali ih je pustio iz zatvora gospoštijski upravitelj (prefekt). Protiv njega i buntovnih seljaka Hrvatski je sabor odredio istragu i sud pred Zagrebačkom i Križevačkom županijom.

Elizabeta je umrla 1646. kao gospodarica Božjakovine, Vrbovca i Preseke. Po kraljevu nalogu ta su imanja pripala Petru Zrinskom koji je 1621. godine rođen u Vrbovcu, a 1671. pogubljen u Wiener-Neustadtu kao urotnik protiv Bečkog dvora. Prema ugovoru između braće Petra i Nikole Zrinskog, koji je sklopljen pred Zagrebačkim kaptolom 1649, Petru je dopala Božjakovina, a Nikoli Vrbovec.

Poslije osude i pogibije Petra Zrinskoga njegovo je imanje, dvorac i pokretne stvari, u Božjakovini oplijenio zapovjednik ivanićke krajiške tvrđe Ivan Jakob Teuffenbach. Posjed Božjakovina 1673. godine čine: ruševan drveni kaštel sa 7 soba, duga nova štala, na alodiju pokraj kaštela 1 kuća, 3 štale i druge zgrade, kod crkve svetog Brcka ribnjak od 2 jutra s malim ribama, vinogradi u Svetom Jakobu, Hrebincu i Štakorovcu, mlin, nešto stoke, svinja, peradi te raznog pokućstva i bačava. Godine 1685. bečki je dvor založio gospoštiju Božjakovinu Ivanu Draškoviću za 18.733 forinta. Već 1687. godine obitelj Drašković ishodila je Božjakovini sajamsko pravo (na Tjelovo i Miholje kod crkve sv. Brcka) i uredila ovdje lijepi perivoj. Možda je zanimljivo da je perivoj uređivao navodno onaj isti vrtlar koji je uređivao perivoj carskoga dvora u Laxenburgu. (-Zaključci Hrvatskog sabora, Zagreb, I, 117, 122, 214, -Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb 1924, I knj., str. 235. -Dr. Rudolf Horvat, Zapljena Zrinskih imanja, Hrvatsko Kolo, knj. IV (1908) str. 194. -Monumenta historica familiarum Zrinski i Frankopan, vol. I, Zagreb 1974, str. 53-60, 235.)

• 

  Grof Petar Zrinski
• 

  Petar Zrinski i Krsto Frankopan (u tamnici prije smaknuća)

Prije dolaska Draškovića u Božjakovinu 1684. vladala je ovdje kuga od koje je pomrlo mnogo čeljadi. Prvi gospodar u Božjakovini Ivan Drašković, inače dvorski sudac, umro je 1692. Naslijedila ga je supruga grofica Marija Magdalena Nadasdy. Ona se 1703. tuži Hrvatskom saboru na nepravednu odmjeru poreza u Božjakovini. 1715. Sabor određuje komisiju koj ima ispitati spor među posjednicima u Božjakovini, a glede mosta na staroj Lonji. 1718. uređuju se poreske obveze u Božjakovini za udovu Magdalenu Nadasdy te udovu Plemić i baštinike obitelji Izačić.

Sabor opominje 1732. gospoštije Božjakovinu, Vrbovec i Rakovec što su zapustile ceste i mostove na svom području.

Nasljednik, sin Ivana i Magdalene, Ivan (III) umro je kao hrvatski ban 1733. Prva mu je žena bila Katarina Čaki, a druga žena i nasljednica u Božjakovini Katarina Brandis, koja je umrla 1744. Za bane Ivana i za njegovu ženu Katarinu Brandis zna se da su dugovali veće svote remetskim pavlinima, i da ih dugo nisu mogli vratiti. God. 1744. sagradila je Katarina Drašković rođ. Brandis kapelu sv. Ivana Nepomuka u Božjakovini blizu plemićkog dvorca.

Od g. 1726-1754. nalazi se i gospoštija Lovrečina (Gostović, Topolovec, Hruškovica) u vlasti grofovske obitelji Drašković. Spomenuti ban Ivan Drašković, zapovjednik Varaždinske krajine, dobio je 1726. nalog od Hrvatskog sabora da preispita i dade popisati svoje poreske obveze u Lovrečini. Kako u Božjakovini tako i u Lovrečini naslijedila ga je njegova žena grofica Katarina Brandis.

Ban Ivan imao je dva sina i tri kćeri. Sin Ivan poginuo je kao major 1735. Sin Josip Kazimir 1716-1765. umro je kao podmaršal. Grb mu se čuva u crkvi sv. Brcka. Kći Ana Marija naslijedila je Lovrečinu i udala se za Petra Keglevića, a poslije njegove smrti za Josipa Sermagea.

Hrvatski sabor određuje:
- 1749. da se kod lonjskog mosta podigne čardak u kojem će stanovati vojnici i suzbijati učestalu hajdučiju;
- 1749. da distrikt (kotar) Božjakovina ima sudjelovati kod uređenja savskih nasipa radi sprječavanja poplava;
- 1750. da se ima popraviti cesta od Božjakovine do Sesveta;
- 1751. da se bolje učvrste savski nasipi.

Prigodom seljačke bune 1755. satnija Draškovićevih konjanika i biskupskih pješaka raspršila je pobunjenike kod Božjakovine.

Josip Kazimir Drašković imao je ženu barunicu Suzanu rođ. Malatinski i s njom djecu: Ivana pukovnika, Franju potpukovnika, Josipa pukovnika, Juliju udanu Erdödy i Barbaru udanu Pejačević. Poslije očeve smrti, a na zahtjev majke Suzane 1766. došlo je do diobe imovine obitelji Drašković. Pukovnik Ivan, 1740-1787, topnički časnik, dobio je Božjakovinu, Rečicu, Steničnjak, Brezovicu i kuću u Zagrebu, zajedno s teretom duga od 140 000 rajnskih forinti. Drugorođenog Franju zapala su imanja Klenovnik i Trakošćan s teretom duga od 65 000 forinti. Mlađi Josip dobio je Bukovec i Hrašćinu uz teret od 109 000 forinti. Ženskoj su djeci dopala imanja Vinica i Komar također s nekim teretom.

Za razliku od Zrinskih i Frankopana, obitelj Draškovića podržavala je dobre veze s Bečkim dvorom, lako je sticala unosne službe u državnoj upravi i kod vojske, domogla se većeg broja gospoštija s prostranim oranicama i šumama, ali je pravila i velike dugove provodeći raskošni život.

Božjakovinski vlastelin pukovnik Ivan služio je vojsku kod Banske krajiške pukovnije u Glini, sudjelovao je u 7-godišnjem ratu i bio ranjen, a kao umirovljenik boravio je ponajviše na svom imanju u Brezovici. U Glini je osnovao prvu hrvatsku framazunsku ložu, koja je 1777. proglašena nezavisnom, štoviše, izabran je velikim majstorom velike lože.

Pukovnik Ivan Drašković imao je dva sina: Janka i Đuru. Janko, 1770-1856, služio je u mladim godinama kao časnik kod vojske, sudjelovao je 1789. pod Laudonom kod opsade Beograda, a kasnije se priključio hrvatskom ("ilirskom") narodnom preporodu i koristio mu svojom velikom naobrazbom. Živio je dosta skromno na obiteljskom imanju u Brezovici i Rečici kod Karlovca. Božjakovinu je baštinio mlađi brat Đuro, 1773-1849. Školovao se u Varaždinu, Grazu i Beču. I on se poput svojih predaka dao na vojnički život, ali ga je brzo napustio zbog bolesti. Veći dio života proveo je na svom imanju u Božjakovini baveći se gospodarskim poslovima, ratarstvom i stočarstvom. Žena mu je bila Ana barunica Orczy. Oko g. 1835. preselio se na imanje Schrofen u Švicarskoj. Ovdje se družio s uglednim ličnostima, govorio je više stranih jezika, zanosio se idejama slobode i osam godina izdavao svoje Freimüthige Gedanken. Ova je publikacija bila zabranjena u Austriji jer je u njoj pohvalno pisao o radu hrvatskih rodoljuba, napose o Janku Draškoviću.

Đuro je imao dva sina: svećenika Ivana, 1805-1856, i Teodora, 1818-1852.

Grof Ivan Nepomuk rodio se u Zagrebu. Bogosloviju je učio u Budimpešti. Službovao je kao biskupijski knjižničar u Trnavi i kao Župnik u Gürtu. Zbog slaba zdravlja vratio se u domovinu te skromno živio na imanju u Božjakovini. Ovdje je osnovao pučku školu. Matici Hrvatskoj ostavio je zakladu od 10 000 forinti kao pripomoć za izdavanje dobrih i korisnih knjiga. Osnovao je i druge dobrotvorne zaklade. Poslije dulje bolesti umro je u Zagrebu, začudo, isti dan kad i njegov stric Janko, prvak iliraca.

Još prije njega umro mu je brat Teodor koji je iza sebe ostavio udovicu Ljubicu i sina Teodora, 1851-1906. Ljubica je u ime patronata pomagala župsku crkvu u Prozorju. Teodor mlađi prodao je oko 1882. dvije trećine vlastelinstva Božjakovina odvjetniku Ferdi Šaju koji je to imanje ustupio Zemaljskoj vladi. Prigodom seljačkih nemira u Hrvatskoj 1903. poljoprivredni radnici na zemaljskom dobru Božjakovini tražili su povišenje nadnica i zaprijetili se štrajkorn. (- Zaključci Hrvatskog sabora, II, 204, 257; III 37, 73, 356; V, 331; VI, 30, 116, 119, 165. - Croatia sacra 3, - Dr. Rudolf Horvat, Crkva sv. Martina u Prozorju, str. 96-100. - Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, I, 405. - Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1945, V, str. 244-250, 408. - Vaso Bogdanov, Hrvatski narodni pokret 1903,4, Zagreb 1961, str. 164-165. - Arhivski vjesnik Zagreb XVI, 89. )

Nasljednici Teodora Mlađeg (+ 1906) bili su Janko Drašković Mlađi i Aleksandar Drašković (+ 1913). Janko je rođen 1876, živio je u Dugom Selu do Drugog svjetskog rata, zatim se preselio u Švicarsku gdje je i umro 15.III.1971. u Waldu kod Züricha. Njegova žena Margareta rođ. Balogh umrla je u Zagrebu 1976. i pokopana u Varaždinu.

• 

  Grof Janko Drašković

Turska ratna taktika nije bio munjevit rat nego polagano, postupno osvajanje kako drugdje tako i u Hrvatskoj. U takvom ratu Turci bi provalili u neki kraj, pa najprije opljačkali i popalili nezaštićena sela, pobili i rastjerali stanovnike, a onda bez mnogo muke osvojili gradove, slabo utvđene i s malom posadom od nekoliko stotina slobodnjaka i haramija-seljaka. Tako su padali pod Turke gradovi: 1538. Dubica, 1544. Stara Gradiška, Cernik i Kraljeva Velika prvi put, 1552. Virovitica, Kraljeva Velika drugi put i konačno, Čazma, Dubrava i cijela Moslavina. U Čazmi 1552. Turci osnivaju sandžakat i ovdje smještaju posadu od 1400 vojnika, pješaka i konjanika. Iz ovog turskog uporišta prijetila je ozbiljna pogibelj cijelome kraju od Križevaca preko Božjakovine do Zagreba.

Sve je to bio valjan razlog da se 1553. počne uređivati vojna krajina u Hrvatskoj, koja dobiva stalnu vojsku od 4000 vojnika. Od 1554-1557. izgrađeno je i popravljeno nekoliko tvrđava između Save i Drave (Veliki Kalnik, Gradec, Žabno, Topolovac itd). "Turski strah" je tako veliki, te veliki broj stanovnika iz Polonja bježi prema zapadu u sigurnije krajeve. 1556. Turci su pljačkali sela između Ivanić-Grada i Vrbovca. Međutim, spremnost Hrvatske da junački suzbije tursku silu, prisilila je Turke da 1559. napuste Čazmu, zapale njezinu tvrđavu, a sandžakat prenesu u Pakrac.

Da bi se Božjakovina i Zagreb što bolje zaštitili od turskih provala, trebalo je što bolje opskrbiti i utvrditi ne samo kaptolsku tvrđavu u Sisku nego i biskupsku tvrđavu u Ivanić-Gradu. Ovde je Zagrebački biskup imao sjedište svoje gospoštije (kasnije Prečec) i svoj biskupski dvor u kojem je često boravio i odakle je upravljao istočnim dijelom biskupije. Ivanić-grad i Kloštar Ivanić sa ženskim samostanom bila su dva, blizu smještena, trgovišta kojima je biskup dao povlastice iz gospodarskih i vojnih razloga.

Biskupska tvrđava Ivanić-Grad spominje se već 1337. kao nedavno sagrađena ("in castro nostro novo"). Tokom vremena, i što je više rasla turska pogibelj, tvrđava je češće obnavljana i bolje utvrđivana. Prema nacrtu Martina Stiera iz g. 1567. cijela je tvrđava bila u močvari (in insula, barna tvrđava). Most je vodio do biskupova grada ili varoša koji je također trebao biti utvrđen, ali za to nije bilo sredstava. Tvrđava je imala oblik četverokuta, utvrđenog velikim bedemima, s četiri bastiona. Voda iz rijeke Lonje dolazila je u kanale oko tvrđave i služila kao dodatno osiguranje.

Za opskrbu tvrđave Ivanić-Grad brinuli su se Hrvatski sabor, a i zagrebački biskup kao vlasnik. God. 1545-1554. ovdje je kapetan Ivan Gezthy, vlasnik gospoštije Lovrečine i Kalnika, zajedno sa 60 konjanika i konja kao tvrđavskom posadom. Njemu su ivanićku tvrđavu povjerili Hrvatski sabor i zagrebački biskup. Austrijsko-njemačka vojska htjela je preoteti hrvatskoj vojsci ivanićku tvrđavu, kao što je to učinila sa tvrđavom u Sisku. Zbog toga je došlo do oružanog sukoba i tužbe kod Bečkog dvora. Kad je kasnije, oko 1580. uređivana Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat, osnovana je u Ivanić-Gradu posebna kapetanija, ovisna jedino o svom generalu u Varaždinu. Međutim, Hrvatski se sabor morao brinuti ze opskrbu i obnovu ivanićke tvrđave kroz sve ono vrijeme: g. 1567, 1578, 1579, 1582, 1583, 1588. itd. Kod popravka tvrđave sudjelovali su okolišni seljaci kmetovi i graničari kao radnici, a i s konjskom spregom. Sve je to uz druge daće bio veliki teret koji je izazivao nezadovoljstvo kod naroda.

Oko 1580. uređena je i granica između Vojne krajine i Banske Hrvatske tako, da su istočna sela ivanićke biskupske gospoštije pridružena Vojnoj krajini, dok su sela zapadno od Lonje ostala i dalje u vlasti biskupa kao zemaljskog gospodara ili vlastelina (Prečec - novi marof).

Vojna posada u Ivanić-Gradu hrabro je i uspješno branila od Turaka svoju tvrđavu i trgovište, ali nije mogla spriječiti tursko pljačkanje okolnih naselja. Zato su franjevci već 1552. ostavili svoj samostan u Kloštru Ivaniću, zajedno s franjevcima izbjeglicama iz samostana Podgrađe (Varalja kod Vrtlinske), te se preselili u Zagreb, odakle su se vratili u Kloštar Ivanić tek 1630, kad su se prilike posve smirile.

Na početku rujna 1565. dolazi Mustafa Sokolović iz Bosne u Moslavinu u namjeri da idući uz rijeku Lonju i Glogovnicu udari na Križevce. Uza se je imao 12 000 vojnika. Kod sela Obreške blizu Ivanić-Grada dočekao ga je ban Peter Erdödy s 1 000 konjanika i 4 000 pješaka. U banovoj su vojsci sudjelovali Ivan Alapić, Ivan Đulaj iz Vinice, Šimun i Matija Keglević. 10. rujna zemetnula se kod Obreške krvava bitka u kojoj su Turci bili posve potučeni i uništeni. Ova je pobjeda pribavila obitelji Erdödy grofovski naslov.

U travnju 1572. Turci su spalili Kloštar Ivanić i susjedna sela. Hrvatski sabor zaključuje 2. lipnja 1572. da se razvaljeni Kloštar Ivanić, kao "branik pretužne Kraljevine", ima opet podići, pa zato određuje kmetove za obnovu tamošnje tvrđave.

1586. Alibeg iz Cernika, brat Ferhad-paše, s vojskom od 3 000 konjanika i 500 pješaka zaobiđe Ivanić-Grad te se zaputi prema Vrbovcu i Preseki radi pljačke tamošnjih stanovnika. Kad se vraćao, dočekaju ga kod ušća Glogovnice u Česmu braća Erdödy Toma i Petar s 500 vojnika i u ljutom boju hametice ga potuku. Poginuo je i sam Alibeg od sjekire Nikole Pavlečića.

Iste godine po odredbi Hrvatskoga sabora popravljena je tvrđava u Božjakovini koja se ovdje spominje već 1528. Vojna posada u Božjakovini iznosila je 20 haramija (vojnika u seljačkom odijelu). Takva mala posada nije se mogla upustiti u borbu s Turcima.

4. listopada 1591. dovodi Hasan-paša bosanski 4 000 Turaka pred tvrđavu Božjakovinu gdje su se sklonili mnogi ljudi iz okoline, među njima mnoštvo žena i djevojaka. Turci su tvrđu lako osvojili i sve bjegunce zarobili, a tvrđu zapalili. Tu su se zadržali dan i noć, a onda pošli prema Vrbovcu i Rakovcu. Kod biskupove tvrđe Gradeca došlo je do bitke između Turaka i Hrvata kojima je uspjelo svladati Turke, osloboditi 400 zarobljenika, a zarobiti 72 Turčina i zeplijeniti mnoštvo oružja.

Poslije strašnog turskog poraza kod Siska 1593. turska je sila počela općenito padati. Hrvatska je vojska sada provaljivala na istok do Cernika, Požege, Voćina i Slatine. To je potaklo turske martoloze u Slavoniji, da prijeđu u Hrvatsku i ovdje postanu krajiški vojnici. Oni su naselili okolicu Ivanića, i pod vođom vladikom Simeonom "Vratanjom" prihvatili sjedinjenje s Katoličkom crkvom (unija). Zagrebački biskup poklonio je Simeonu posjed i crkvu u Marči koja je od 1611-1739. bila vjerski centar sjedinjenih kršćana istočog obreda. (- Ivan Tkalčić, Povjestni spomenici grada Zagreba, Zagreb 1889, I, 151; III, 10, 198. - Đuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 108. – Dr Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb 1924, I, 239-293. - Buturac-Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb 1973, 184. - Stjepan Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, Kutina 1968, I,127-130,138-141. - Schematismus provinciae Croatiae OFM S. Francisci ad a. 1940, Zagreb 1940, 55-56. - Josip Buturac, Lovrečina Grad, Bjelovar 1971, 6. - P. Cvekan, Franjevci u Ivaniću, 1979. )

U srednjem vijeku i na početku novog vijeka vladar se smatrao gospodarom cjelokupnoga zemljišta na području države. On dijeli zemljište svojim vjernim suborcima u ratu ili ga prodaje bogatim plemićima. Oni su feudalni ili zemaljski gospodari dobivenih posjeda koji se zovu gospoštije ili vlastelinstva. Posjed je podijeljen na urbarsko zemljište, koje uživaju podložnici kmetovi, i alodijalno zemljište koje kmetovi besplatno obrađuju po volji i u korist zemaljskoga gospodara. Odnosi između zemaljskoga gospodara i kmetova uređeni su zakonom koji se zove urbar. Ovdje se navode neki važniji propisi urbara.

Gospoštija je najmanja ili najniža upravno-politička jedinica u državi. Upravnu i sudsku vlast vrši u njoj zemaljski gospodar (vlastelin), i to preko gospoštijskog suda. Sudu predsjeda osobno vlestelin ili njegov službenik (comes, komeš). Uz predsjednika prisustvuju tri prisjednika i županijski sudac. Gospoštijski pravnik ili fiškal vrši službu izvjestitelja ili bilježnika.

Gospoštijiski sud proglašava, na području gospoštije, sve upravno-političke neredbe viših vlasti (Zagrebačka županija, Hrvatski sabor, Hrvatsko kraljevsko vijeće, kasnije Kr. ugarsko namjesničko vijeće). To je sud prve molbe ili prvostupna instancija od koje idu prizivi ili apelacije Županijskom sudu u Zagrebu. Kod gospoštijskog suda rješavaju se sporovi između vlastelina i podložnika, među kmetovima, između kmetova i ostalih osoba (plemića, građana).

Pred gospoštijskim sudom raspravlja se o političkim i kriminalnim deliktima (krivičnim zlodjelima). Ako vlastelin nema tzv. "pravo mača (ius gladii), sveki teži slučaj treba prijaviti županiji (u Zagrebu) da ona o njemu raspravi i sudi. Pred gospoštijiski sud dolaze oni politički i kriminalni delikti za koje je predviđena kazna od 24 batine (štapom) ili globa (birsag). Krivac se kažnjava najprije globom, zatim tjelesnom keznom (batinanjem). Starci i boležljivi, mjesto tjelesne kazne, stavljaju se okovani u zatvor na 3 dana i kažnjavaju, ako je takav običaj, globom od 15 novčića (krajcara).

Prema urbarskim odredbama gospoštijski sud sudi onome: tko bez ovlaštenja posiječe šumsko stablo; tko trese žir, sabire šiške, toči piće izvan određenog vremena, uvozi od drugdje meso i prodaje; tko nosi oružje i drži lovačke pse; tko javno sabire hranu za zatvorenike ili deputaciju; tko tajno dotjera svinje u gospoštijsku šumu; tko bez znanja vlastelina kupuje, prodaje ili zamjenjuje urbarsko zemljište (dobiveno od vlastelina na uživanje); tko pusti stoku u kvar.

Vlastelin ima upravno-političku vlast nad kmetovima ili podložnicima ne temelju urbara (tj. zakona u kojem je vladar odredio obveze podložnika prema gospoštiji), a sudsko-kriminalnu vlast ima ako mu je vladar podijelio ius gladii.

Urbarski propisi štite kmeta protiv samovolje i okrutnosti vlastelina. Njegovu okrutnost ispituje i kažnjava županijski fiškal i sud. Svaka se šteta mora kmetu nadoknaditi, a nepravedna kazna kažnjava se globom.

Glede nasljedstva vrijedi pravilo: kmet na samrti raspolaže samo stečenom imovinom, a djedovina ostaje nasljednicima.

Brigu za javni red i sigurnost u selu prenesi vlastelin na seoske knezove i odbornike. U većem selu mogu biti dva kneza. Vlast vrši knez po običaju ili gospoštijskom statutu. Za vrijeme službe ne plaća gospoštijskih ni državnih daća. Seoska općina bira bilježnika, podkneza, biroa (stražara koji hvata krivce), poljara, desetera i odbornike.

Obveze seljaka kmetova prema vlastelinu mijenjale su se tijekom vremena, jer su se i urbari mijenjali, a bile su uglavnom ove: seljak je od jedne sesije ili 24 jutra zemlje davao vlastelinu godišnje 56 besplatnih težaka, oko 3 forinte u gotovu novcu, jedna kola drva sječenih u vlastelinskoj šumi. Svoje vino smjeli su seljaci prodavati samo od Miholja do Đurđeva. Ogrjevno i građevno drvo dobivali su besplatno u vlastelinskoj šumi.

Seljaci kmetovi imali su također obveze prema državi (kontribucija), županiji (cassa domestica, domaća blagajna), biskupiji (desetina) i župniku (lukno u naravi i štolarina u novcu). Sve u svemu, obveze su bile teške, pogotovo u doba rata, pa je zato dolazilo do seljačkih buna. Davanje u naravi bilo je lakše negoli u novcu, jer je seljek malo što mogao prodati ili kao nadničar doći do novca. (- Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb 1950, 37-258. )