Župa Brckovljani
(opći pregled)

Prirodni položaj

Prirodni ili geografski položaj brckovljanske župe nije jedinstven nego naprotiv dosta složen. Neka sela leže u ravnici pa im je omogućeno da budu ušorana, a druga su na brežuljcima pa su zato razbijenog tipa.

Preko ovoga područja protezale su se u doba feudalizma razne gospoštije, pa je to razlog, da ovdašnja sela pripadaju nekada trima kotarevima, a danas trima različitim općinama. Sela Brckovljani, Gornja Greda, Gornje Dvorišće, Gračec i Prikraj pripadala su nekada gospoštiji Božjakovina (obitelj Drašković), a danas čine katastarsku ili poresku općinu Brckovljani i pripadaju upravno-političkoj općini Dugo Selo. Selo Hrebinec pripadalo je nekada gospoštiji Božjakovina, Stančić plemićkoj obitelji Pozvek, a Štakorovec grofovskoj obitelji Erdödy. Danas ta tri sela čine katastarsku općinu Hrebinec i pripadaju upravno-političkoj općini Dugo Selo. Selo Banje Selo pripadalo je nekada plemićkoj obitelji Niczky, a danas katastarskoj općini Laktec zbog nekadašnjih feudalnih veza s onim krajem. Selo Majkovec pripadalo je nekada plemićkoj obitelji Adamović, a danas katastarskoj općini Sv. Helena. Oba ta sela priključena su nekada kotaru, a danas općini Zelina (Sv. Ivan Zelina). Sela Kusanovec i Lonjica pripadala su nekada gospoštiji Vrbovec (obitelj Patačić), a danas je Kusanovec u općini Dugo Selo, a Lonjica u općini Vrbovec. Radi boljeg razumijevanja starijih dokumenata treba napomenuti još i to, da se g. 1598. spominje u ovom kraju naselje Meglinec koje je kasnije priključeno Hrebincu, a 1779. zaseoci Varoš, Srdenić i Bajsić (prema imenima obitelji ili rodova).

U ranije vrijeme postoje i dva naselja Božjakovina: jedno pripada župi Brckovljani i udaljeno je od župske crkve pola sata, a drugo se nalazi u župi Dugo Selo, udaljeno od tamošnje crkve podrug sata. Banje Selo odvaja se 1802. od župe Prozorje i priključuje župi Brckovljani.

 

Statistika

Broj vjernika u župi:

g. 1771. 1642

g. 1793. 1690

g. 1802. 1234

g. 1830. 1980

g. 1880. 2450

g. 1893. 2989

g. 1937. 3730

g. 1966. 3086

g. 1974. 3434

 

Broj kuća u župi:

g. 1771. 132

g. 1857. 162

g. 1971. 1019.

 

Od g. 1793-1830. bio je u ovoj župi godišnji naravni prirast stanovništva 4,5 promila tj. na 1000 stanovnika godišnje se broj stanovnika povećavao za 4-5 osoba. Slično je bilo i u razdoblju od 1830-1880. kada je godišnji naravni prirast bio 4,8 promila. Naprotiv, od 1880-1937. naravan je prirast 9 promila.

Kako je tek prirast stanovništva 10 promila povoljan, zaključujemo da je u ovoj župi od 1793-1880, skoro kroz cijelo jedno stoljeće, naravan prirast stanovništva bio nepovoljan, a od 1880-1937. povoljan. Nepovoljan je prirast nastao zbog bolesti i inače loših zdravstvenih i socijalnih prilika, a povoljan zbog doseljenikâ koji su se odlikovali tjelesnim i duševnim zdravljem te marljivim radom.

U vremenskom razdoblju od 1928-1938. broj rođenih u župi pao je sa 65 na 58. Natalitet je iznosio 16,3 promila.

Ratne prilike i poslijeratno raseljavanje sela umanjile su broj stanovnika i u ovom kraju. U najnovije se vrijeme populacija ponešto popravlja jer se doseljavaju novi stanovnici i zapošljavaju u bližim industrijskim centrima. (Nadbiskupski arhiv Zagreb, Protok. 211, Tabella parochiarum Dioec. Zagr. Archidiac. Cathedr. - Ondje, Visitatio canonica Archidiac. Cathedr. 65/XXb, str. 85. - Schematismus Cleri Dioeo. Zagr. 1848. - Župska spomenica Brckovljani, str. 36. - Upravno, sudsko i crkveno razdjeljenje i imenik prebivališta Savske banovine (popis stanovnika g. 1931), Zagreb 1937. )

 

Patronat

U kršćanskoj feudalnoj državi vladar smatra za svoju dužnost osigurati Crkvi i njezinim službenicima sredstva za život. Njegova je dakle briga graditi i popravljati crkvene građevine i stanove za svećenike, darovati biskupima, župnicima, kaptolima i samostanima toliko zemlje koliko je potrebno za njihovo uzdržavanje.

Vladar s tom dužnošću prisvaja sebi i neka prava od kojih je najvažnije sudjelovati prigodom izbora biskupa i župnika, pa i nekih članova kaptola. Vladar predlaže papi biskupa na imenovanje, a biskupu predlaže župnika, te novoimenovane biskupe i župnike uvodi u svjetovni posjed (zemljište).

Svoja prava i dužnosti u pojedinoj župi vladar prenosi na feudalnoga gospodara (grofa, baruna) i na niže državne vlasti (županija, pukovnija, kotar). Zato se vlasnik gospoštije i viši državni službenik brine za popravak župske crkve i župnikova stana. U gradu to čini uprava grada ili gradski magistrat. Feudalni gospodar od svoga alodijalnoga zemljišta daje jedan dio župniku (župska nadarbina),a drugi dio župskoj crkvi za njezino uzdržavanje. Što više daje im i nekoliko podložničkih ili kmetskih obitelji i dio regalnih prava (točenje pića, ribarenje). U doba općega naturalnog gospodarstva i privređivanja bez industrije i novaca, to je bio jedini način da se osigura redoviti život Crkve i njezinih službenika. Zbog svega toga feudalac na području svoje gospoštije pradlaže biskupu po tri kandidata za župnika (ius ecclesiae propriae), ima u crkvi počasno mjesto i može se pokapati u crkvenoj kripti.

Poslije ukinuća kmetstva i feudalnih odnosa, prava i dužnosti prema župi i župniku prelaze na vlastelinstva kao nasljednike feudalnih gospoštija. Vlastelini mogu uz posredovanje državnih vlasti odreći se svojih prava i osloboditi se od dužnosti prema župi i župniku. U ime otkupa patronata vlastelin daje, a župa prima određenu vrijednost u novcu ili zemljištu.

Patronatska ili kolatorska prava i dužnosti u Božjakovini i Brckovljanima postojala su sigurno u vrijeme kad su ovdje boravili Templari i Ivanovci. Templari su vjerojatno gradili crkvu kao filijalnu kapelu župe sv. Martina u Prozorju, a Ivanovci su osnovali župu u Brckovljanima te župniku i crkvi darovali razne posjede i podložničke obitelji.Car-kralj Josip II želio je ukinuti patronat, ali nije uspio.

U svim kanonskim vizitacijama i šematizmima Zagrebačke nadbiskupije zapisano je ime patronata ili kolatora župe u Brckovljanima, a u Župskoj spomenici njegovo sudjelovanje kod popravaka crkve i župničke kuće. Prigodom gradnje ili popravaka građevnih objekata kolator je dužan dati ili platiti građevni materijal i obrtnike, a župljani daju težake i stočnu spregu. Klijet i svinjac, kao i manje popravke, plaća župnik iz svojih osobnih sredstava. Troškove oko unutrašnjeg uređenja crkve (oltari, kaleži i dr.) snosi crkvena blagajna, a kolatori dobrovoljno darivaju.

1765. položena je kod Josipa Draškovića svota od 500 forinti, da bi se kamatama od 5% uzdržavalo "vječno svjetlo" u župnoj crkvi. Međutim, ta svota nije bila dovoljna.

1855. Ivan Drašković ostavlja glavnicu od 5000 forinti koja je tijekom vremena narasla na 7000. Kamatama je trebalo plaćati katehizaciju (župnik prima 42 forinte zbog učiteljevanja) i pomagati siromašne učenike.

1869. predlaže Amalija Drašković Ivana Lackovića za župnika, 1873. Juraj Ladany, vlastelin u Božjakovini, predlaže nadbiskupu Mihaloviću Eduarda pl. Barabaša za župnika, a 1924. ministar Kulovec u ime državnog dobra Božjakovine predlaže trojicu: M. Kralja, J. Hajdukovića i I. Hrđoka, a nadbiskup A. Bauer potvrđuje i imenuje župnikom M. Kralja.

1872. Stjepan Drašković kao posjednik gospoštije Stančić poklanja župskoj crkvi dragocjenu misnicu i kalež s patenom.

1822. župska crkva je uložila kod Franje Draškovića 5987 forinti i 89 novčića, a kapela u Majkovcu 359 forinti i 11 novčića, svega 6347 forinti, ali je taj novac do 1879. propao.

1879. vlastelinstvo Božjakovina podjeljeno je na tri dijela: grofu Teodoru Draškoviću u Dugom Selu, nasljednicima obitelji Blaha u Dvorišću, Fleismannima u Božjakovini. To su tri kolatora župe.

1882. Ferdo Šaj odvjetnik iz Zagreba, kupio je 2/3 vlastelinstva Božjakovina, a 1896. to prodao Hrvatsko-slavonskoj vladi u Zagrebu koja je tako postala kolator župske crkve u Božjakovini.

1893. - 1894. uređuje se u kapeli B. D. Marije u Brckovljanima grobnica za kolatore župe: obitelji Drašković i Blaha.

1935. - 1936. vlastelinstvo Božjakovina kao kolator župe popravlja župsku crkvu pod nadzorom svoga ravnatelja ing. Tomića.

Tako je župa Brckovljani kao rijetko koja župa, zadržala svoga kolatora sve do naših dana, do rastave crkve od države. U novim prilikama, župljani su stvarni "patroni" svoje župe s mnogo ljubavi i požrtvovnosti. (Župska spomenica Brckovljani, 14, 15, 16, 61, 97, 98. )

 

Poljska raspela

Takva su raspela oduvijek postojala više-manje u svim selima brckovljanske župe i zabilježena su ne samo u katastarskim mapama nego i u geografskim kartama specijalkama radi orjentacije stranim prolaznicima. Zato je čuvanje poljskih raspela ili križeva stvar koliko vjernika toliko i drugih činitelja.

U posljednje vrijeme podignuta su raspela:1926. u Majkovcu, 1931. u Hrebincu, 1932. u Gračecu i Banjem Selu, 1937. u Prikraju, 1967. popravljeno je raspelo u Štakorovcu.

Za uzdržavanje pojedinog raspela brinu se vjernici pojedinog sela sporazumno sa župnikom.

 

Groblje

Do g. 1824., prema zabilježbama u Matici umrlih, groblje se nalazilo uz župsku crkvu, a zatim je otvoreno i blagosovljeno na mjestu uz cestu prema Hrebincu.

Do 1945. vlasnik je groblja župska crkva, pa se župnik mora brinuti da groblje bude ograđeno i da se na njemu održava red i čistoća. Danas se za sve to brine općina odnosno mjesna zajednica.

 

Kapelan

Brckovljanski župnik trebao je duhovnoga pomoćnika - kapelana za koga je u drugim župama bila osigurana neka plaća ili zaklada (fundacija). Takve kapelanske zaklade u Brckovljanima nije bilo.

Prema izvještaju kanonske vizitacije od g. 1779, za kapelanovanja Mirka Lovrenčića u Brckovljanima, posjednik u Kozinšćaku Josip Bužan ostavio je legat od 500 forinti kao pripomoć za uzdržavanje ovdašnjega kapelana.

U popisu župničkih prihoda u Brckovljanima župnik je dužan davati kapelanu od svojih prihoda 136 forinti godišnje te stan i hranu. Budući da su župnikovi prihodi poslije ukinuća kmetstva znatno smanjeni, Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu plaćao je neko vrijeme ovdašnjeg kapelana (1893. 90 forinti godišnje, a župnik 30 forinti). (Nadb. arhiv. Vis. can. 65/XXb, 85. )

 

Crkveni pjevač - učitelj

Brckovljanska župa imala je nekada svog posebnog službenika koji se zvao "ludimagister", a imao je zadaću pjevati u crkvi i kod sprovoda. Za to je primao stalnu plaću u naravi i prigodnu plaću od sprovoda. Možda je izuzetno bio učitelj i obučavao u školi.

1736. kaže se da ludimagister Ivan Škrinjarić ne uči dječaka, ima vrt, župljani ga uzdržavaju u naravi i novcu, a pomaže ga i udova Drašković.

1765. kaže se da ludimagister dobiva 2 groša za pjevanje u crkvi, 3 groša ako prati sprovod do groblja, a 1 groš ako pjeva samo na groblju.

1779. nema ni ludimagistra niti fundacije za njega.

 

Crkveni starješine

Župska crkva i svaka kapela imaju po dvojicu starješina (tutora) i po dva njihova zamjenika. Njihova je zadaća upravljati imovinom crkve ili kapele zajedno sa župnikom.

To je bila časna i besplatna služba, ali važna i odgovorna, osobito onda, kad su crkva i kapele imale svoje vinograde i gostionice (regalno pravo).

Starješine biraju vjernici, a potvrđuje ih biskup. Njihova su imena zapisivana u kanonskim vizitacijama: 1686. Đuro Kovačić i Ivan Kucetić itd.

 

Zvonari

Zvonara bira župnik, a plaćaju ga župljani. U ranije doba plaća je bila u naravi, a u novije doba u gotovu novcu.

1736. zvonar Blaž Lušić dobiva plaću u naravi.

1884. zvonar navija i sat na crkvenom tornju, pa mu se plaća povisuje sa 24 na 30 forinti godišnje.

1882. zvonaru kapele sv. Marije povisuje se plaća sa 9 na 12 forinti godišnje. (Župska spomenica Brckovljani 31, 32, 44, 72. )

 

Škola i katehizacija

1847. kapelan Nikola Havliček otvorio je stalnu pučku ili osnovnu školu u Brckovljanima. Obuku je vršio sam Havliček, vatreni hrvatski rodoljub ("Ilirac"), u župničkoj kući.

1848. župljani i grof Ivan Drašković sagradili su novu školsku zgradu, koja je u ono doba bila na ponos župe.

1858. preuzima ovdašnju školu redoviti učitelj. 1891. dolazi ovamo još jedan učitelj, pa tako škola postaje dvorazredna.

Kad je 1912. otvorena škola u Lonjici, u kući mlinara Ivoša, župljani su se obvezali plaćati župniku katehetski podvoz. Općina je ubirala novac i plaćala župniku godišnje 200 kruna.

 

Podvozi

Osim katehetskog podvoza župnik je imao pravo tražiti i dobiti od župljana također podvoz za ispovijed bolesnika, za sprovod i za susjedstva (vicinija).

Susjedstva su pradavne obveze pojedinih župnika koji su dužni susjednom župniku pomagati prigodom crkvenih svečanosti i korizmenih ispovijedi. Župljani su bili dužni davati župniku podvoz radi vožnje u susjednu župu.

Brckovljanski župnik nabraja 1873. u Župskoj spomenici svoja susjedstva: Prozorje 9 puta godišnje, Lupoglav 4, Vrbovec 5, Rakovec 4, Cerje 1, Nart 2.

U samim Brckovljanima održavalo se susjedstvo 6 puta godišnje: 3. i 5. korizmena nedjelja, nedjelja poslije Marijina Pohođenja, blagdan sv. Brcka 13. XI, nedjelja poslije toga blagdana (godišnjica posvete crkve), dan klečanja.