Stara župa i crkva
sv. Martina u Prozorju

U kasnom srednjem vijeku postojala je na području gospoštije Svetog Martina ili Božjakovine samo jedna župa i župska crkva. To je crkva sv. Martina u Prozorju gdje se nalazilo sjedište župe. Ovoj su župi pripadala sva sela gospoštije Božjakovine dakle, i selo Brckovljani s okolicom.

crkva sv. Martina

Ova župa i crkva postoji od pamtivijeka. Njezin se početak ne može ni približno odrediti. Sv. Martin, veoma poznat i štovan francuski svetac, rođen je u Panoniji oko 316. godine. Osnovao je više samostana u Francuskoj, bio je biskup u Toursu i ondje umro 397. godine. Francuski su vjerovjesnici svugdje širili štovanje sv. Martina, pa tako i u našoj domovini u IX stoljeću. Svakako je značajno da se 1209. Prozorje s okolicom zove terra sancti Martini (posjed Svetog Martina) i da se taj cijeli kraj tako zove tijekom XIII, XIV, i XV stoljeća. Radi pobliže oznake kaže se koji puta u dokumentima da se ovaj posjed Svetoga Martina nalazi pokraj Save ili rječice Zeline.

Novo ime za ovaj kraj Bosyako spominje se 1507, Bosyakowyna 1528, Sela ili Dugo Selo 1566, a Prozorje istom 1783.godine.

Najstariji sačuvani dokumenat, u kojem se spominje crkva i župa Sv. Martina, jest poznati popis župa Zagrebačke biskupije iz g. 1334. Kaže se za ovu župu i crkvu da se nalazi in possessione Cruciferorum, na posjedu križara tj. viteških redovnika Ivanovaca, o kojima smo prije govorili. Oni su bili patroni ili kolatori župe i crkve, brinuli su se za održavanje crkve i prihode župnika, a možda su i njihovi svećenici redovnici vršili ovdje župničku službu, barem neko vrijeme. Iz starijeg vremena poznata su samo tri imena župnika: 1429. Petar Stjepanov iz Banjeg Sela, 1493. Ivan, 1501. Petar. (-Josip Buturac, Popis župa zagrebačke biskupije od god. 1334, Kulturno-povijesni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1944, 426. - Franjo Rački, Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501, Starine HAZU, IV, Zagreb 1872. - P. Lukcsics, Dipl. pont. s. XV, I, 1105. )

Na području ove župe vjerojatno se nalazi kapela koja je redovnicima Ivanovcima u sjedištu njihove gospoštije ili marofu služila kao samostanska ili dvorska kapela. 1400. 4.VI., papa Bonifacije IX dao je određene oproste svima koji pohode župsku crkvu sv. Martina (prope Schavam) na dan Posvete crkve, na Martinje, Božić i božićnu osminu, na Sesvete i 6 duhovskih dana. 1496. kovač Blaž i žena mu Magdalena de villa s. Martini bili su upisani u Bratovštinu sv. Duha u Rimu. (Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia, Budimpešta 1885-1908, 1/4, 218; 15, 49. )

Za turskih provala 1548. postoji u Božjakovini samo kapela sv. Martina i uz nju samo kapelan kao dušobrižnik. Župnik sv. Martina ima 1507. 5 dimova, 1566. 2 dima, 1568. 1 dim, 1573. 1/2 dima, 1600. 3 kuće kmetova. (Tkalčić, Spomenici grada Zagreba, XIII, 23.-Adamček-Kampuš, Popisi, 18, 190, 213, 249, 569. )

Crkva sv. Martina kao građevina opisana je u kanonskim vizitacijama g. 1688. i kasnije te u izvještaju Povjerenstva za čuvanje kulturnih spomenika. Crkva nije veličajna, ali je spomen davnih vremena. Isprva je bila gotska, bez tornja, s ravnim stropom, a u doba baroka dobila je svodovlje. Još 1911. vidjeli su se tragovi fresko-slikarija kojima je crkva nekada bila urešena. Nisu to umjetnine prve vrste, ali su rijetki ostaci stare crkvene slikarije. Dobro su sačuvane slike: Juda ljubi Isusa, Sunčani sat. Prema izvještajima kanonskih vizitacija koje se čuvaju u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu: novi je toranj sagrađen oko 1688, dolje ima 4, a gore 8 uglova; 1695. svod je samo iznad svetišta crkve, a 1821. također iznad crkvene lađe; u tornju se 1695. nalaze dva zvona. Crkva ima tada četiri oltara (Sv. Martin, B. D. Marija, Sv. Josip, Sv. Barbara), propovjedaonicu, sakristiju, dvoja vrata. Župnički je stan 1695. drvena jednokatna zgrada blizu crkve, a škola drvena kuća, slamom pokrivena. Terasa oko crkve ograđena je zidom od tesanog kamena, dugim 90 metara.

Od 1790-1795. odvojeno je selo Ježevo od župe Prozorje, te ima vlastitu župu koja je brzo ukinuta jer nije bila sposobna za samostalan život. 1865. postaje župnik u Prozorju Josip Zorić, pisac i bivši kateheta. On najprije želi temeljito popraviti župsku crkvu u Prozorju. Kad je ona 1880. stradala od potresa, Zorić sve poduzima, da se sjedište župe prenese u Dugo Selo i ondje sagradi nova crkva.

1894. crkva je u Prozorju redarstveno zatvorena, pa se misa služila u Božjakovini i Ježevu.

1895. Izidor Kršnjavi predlaže da se crkva u Prozorju popravi za 12000 forinti. Zagrebačka županija nudi u tu svrhu 5300 forinti. Nakon raznih pregovora pala je odluka da se gradi nova crkva u Dugom Selu. Crkva je ovdje sagrađena g. 1900. troškom od 51800 forinti: narod je dao 24000 forinti, Zemaljska vlada kao patron 18500 forinti, obitelj Drašković kao patron u 1/3 9200 forinti.

Crkva je građena u novogotičkom stilu po nacrtu arhitekta Bollé-a. Klesarske je radove izvodio Ignac Franc, stolarske Ivan Budicki, slikarske Druszany, a orgulje je radio Heferer.

Kad je nova crkva u Dugom Selu sagrađena, župljani su skoro posve zaboravili na starodrevnu crkvu sv. Martina u Prozorju, ali nije zaboravilo Povjerenstvo za čuvanje spomenika u Zagrebu. U njegovu izvještaju g. 1911. kaže se da se ta crkva vidi iz Zagreba sa Cmroka, i da je proglašena tobože ruševinom. Međutim, Povjerenstvo je tu crkvu, na smrt osuđenu, dalo ponovno stručno pregledati, pa se utvrdilo, da crkva u svojoj jezgri nije ruševina, iako je već desetak godina prepuštena svojoj sudbini, te zato prokišnjava. Povjerenstvo predlaže da se svotom od 2000 kruna crkva obnovi. Nadbiskup koadjutor dr Antun Bauer odobrio je 910 kruna iz dijecezanske zaklade za popravke, ali se vlastelin-kolator grof Janko Drašković, Teodorov nasljednik, protivio obnovi crkve jer ga tobože radnici koji ovdje rade smetaju u posjedu mjestom na kojem drže materijal za obnovu crkve. Kako je vrijeme poslije toga prolazilo, tako se stanje stare crkve sv. Martina sve više pogoršavalo. Našlo se ipak nekoliko ljudi u Dugom Selu koji su s bolom u duši gledali, "kako neumoljivi zub vremena hoće da razori i ugrabi tom brežuljku tisućljetni njegov ukras". Osnovan je 1930. Odbor za restauraciju ruševne crkve sv. Martina u Prozorju, u kojem su djelovali Horvat kao pročelnik, Krčmar kao blagajnik, Obad kao tajnik. Na molbu toga Odbora Ministarstvo pravde u Beogradu odobrilo je za popravak crkve 20000 dinara iz državnih sredstava, a Banska uprava Savske banovine u Zagrebu dopustila je javno prikupljanje prilogâ za istu svrhu. Tako je tijekom godine 1931. skupljeno ukupno 50000 dinara, što je bilo dosta da se na crkvu stavi posve novi krov i tako za dulje vrijeme produlji njen život. 10. studenoga 1931. proslavljena je u Dugom Selu martinska večer uz sudjelovanje pjevačkih društava, a sljedeći dan 11. studenoga služena je svečana sv. misa u obnovljenoj crkvi sv. Martina. (-Dr. Rudolf Horvat, Crkva sv. Martina u Prozorju u XIX vijeku, Croatia sacra, Zagreb 1931-1932, I, 293-308; II, 94-100. - Dr. Rudolf Horvat, Kako je Dugo Selo dobilo župnu crkvu, Hrvatska straža, 1929, br. 73, 85. - Sabirna akcija za crkvu sv. Martina u Prozorju kod Dugog Sela, Hrvatska straža, 16.XII.1930. - Proštenje kod Sv. Martina u Prozorju, Hrvatska straža, 12.VI.1932. )

Međutim, poslije drugog svjetskog rata zanemareno je obnavljanje starodrevne crkve sv. Martina u Prozorju, pa je ona opet dospjela u ruševno stanje. Bilo bi dobro kad bi odgovorni shvatili svoju dužnost i napravili sve što je potrebno za spašavanje i čuvanje građevine koja je opći kulturni spomenik.