GOSPOŠTIJA BOŽJAKOVINA

POLITIČKA I SUDSKA UPRAVA U GOSPOŠTIJI

U srednjem vijeku i na početku novog vijeka vladar se smatrao gospodarom cjelokupnoga zemljišta na području države. On dijeli zemljište svojim vjernim suborcima u ratu ili ga prodaje bogatim plemićima. Oni su feudalni ili zemaljski gospodari dobivenih posjeda koji se zovu gospoštije ili vlastelinstva. Posjed je podijeljen na urbarsko zemljište, koje uživaju podložnici kmetovi, i alodijalno zemljište koje kmetovi besplatno obrađuju po volji i u korist zemaljskoga gospodara. Odnosi između zemaljskoga gospodara i kmetova uređeni su zakonom koji se zove urbar. Ovdje se navode neki važniji propisi urbara.

Gospoštija je najmanja ili najniža upravno-politička jedinica u državi. Upravnu i sudsku vlast vrši u njoj zemaljski gospodar (vlastelin), i to preko gospoštijskog suda. Sudu predsjeda osobno vlestelin ili njegov službenik (comes, komeš). Uz predsjednika prisustvuju tri prisjednika i županijski sudac. Gospoštijski pravnik ili fiškal vrši službu izvjestitelja ili bilježnika.

Gospoštijiski sud proglašava, na području gospoštije, sve upravno-političke neredbe viših vlasti (Zagrebačka županija, Hrvatski sabor, Hrvatsko kraljevsko vijeće, kasnije Kr. ugarsko namjesničko vijeće). To je sud prve molbe ili prvostupna instancija od koje idu prizivi ili apelacije Županijskom sudu u Zagrebu. Kod gospoštijskog suda rješavaju se sporovi između vlastelina i podložnika, među kmetovima, između kmetova i ostalih osoba (plemića, građana).

Pred gospoštijskim sudom raspravlja se o političkim i kriminalnim deliktima (krivičnim zlodjelima). Ako vlastelin nema tzv. "pravo mača (ius gladii), sveki teži slučaj treba prijaviti županiji (u Zagrebu) da ona o njemu raspravi i sudi. Pred gospoštijiski sud dolaze oni politički i kriminalni delikti za koje je predviđena kazna od 24 batine (štapom) ili globa (birsag). Krivac se kažnjava najprije globom, zatim tjelesnom keznom (batinanjem). Starci i boležljivi, mjesto tjelesne kazne, stavljaju se okovani u zatvor na 3 dana i kažnjavaju, ako je takav običaj, globom od 15 novčića (krajcara).

Prema urbarskim odredbama gospoštijski sud sudi onome: tko bez ovlaštenja posiječe šumsko stablo; tko trese žir, sabire šiške, toči piće izvan određenog vremena, uvozi od drugdje meso i prodaje; tko nosi oružje i drži lovačke pse; tko javno sabire hranu za zatvorenike ili deputaciju; tko tajno dotjera svinje u gospoštijsku šumu; tko bez znanja vlastelina kupuje, prodaje ili zamjenjuje urbarsko zemljište (dobiveno od vlastelina na uživanje); tko pusti stoku u kvar.

Vlastelin ima upravno-političku vlast nad kmetovima ili podložnicima ne temelju urbara (tj. zakona u kojem je vladar odredio obveze podložnika prema gospoštiji), a sudsko-kriminalnu vlast ima ako mu je vladar podijelio ius gladii.

Urbarski propisi štite kmeta protiv samovolje i okrutnosti vlastelina. Njegovu okrutnost ispituje i kažnjava županijski fiškal i sud. Svaka se šteta mora kmetu nadoknaditi, a nepravedna kazna kažnjava se globom.

Glede nasljedstva vrijedi pravilo: kmet na samrti raspolaže samo stečenom imovinom, a djedovina ostaje nasljednicima.

Brigu za javni red i sigurnost u selu prenesi vlastelin na seoske knezove i odbornike. U većem selu mogu biti dva kneza. Vlast vrši knez po običaju ili gospoštijskom statutu. Za vrijeme službe ne plaća gospoštijskih ni državnih daća. Seoska općina bira bilježnika, podkneza, biroa (stražara koji hvata krivce), poljara, desetera i odbornike.

Obveze seljaka kmetova prema vlastelinu mijenjale su se tijekom vremena, jer su se i urbari mijenjali, a bile su uglavnom ove: seljak je od jedne sesije ili 24 jutra zemlje davao vlastelinu godišnje 56 besplatnih težaka, oko 3 forinte u gotovu novcu, jedna kola drva sječenih u vlastelinskoj šumi. Svoje vino smjeli su seljaci prodavati samo od Miholja do Đurđeva. Ogrjevno i građevno drvo dobivali su besplatno u vlastelinskoj šumi.

Seljaci kmetovi imali su također obveze prema državi (kontribucija), županiji (cassa domestica, domaća blagajna), biskupiji (desetina) i župniku (lukno u naravi i štolarina u novcu). Sve u svemu, obveze su bile teške, pogotovo u doba rata, pa je zato dolazilo do seljačkih buna. Davanje u naravi bilo je lakše negoli u novcu, jer je seljek malo što mogao prodati ili kao nadničar doći do novca. _{(- Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zagreb 1950, 37-258. )}