GOSPOŠTIJA BOŽJAKOVINA
TURSKI RATOVI I OBRANA DOMOVINE
Turska ratna taktika nije bio munjevit rat nego polagano, postupno osvajanje kako drugdje tako i u Hrvatskoj. U takvom ratu Turci bi provalili u neki kraj, pa najprije opljačkali i popalili nezaštićena sela, pobili i rastjerali stanovnike, a onda bez mnogo muke osvojili gradove, slabo utvđene i s malom posadom od nekoliko stotina slobodnjaka i haramija-seljaka. Tako su padali pod Turke gradovi: 1538. Dubica, 1544. Stara Gradiška, Cernik i Kraljeva Velika prvi put, 1552. Virovitica, Kraljeva Velika drugi put i konačno, Čazma, Dubrava i cijela Moslavina. U Čazmi 1552. Turci osnivaju sandžakat i ovdje smještaju posadu od 1400 vojnika, pješaka i konjanika. Iz ovog turskog uporišta prijetila je ozbiljna pogibelj cijelome kraju od Križevaca preko Božjakovine do Zagreba.
Sve je to bio valjan razlog da se 1553. počne uređivati vojna krajina u Hrvatskoj, koja dobiva stalnu vojsku od 4000 vojnika. Od 1554-1557. izgrađeno je i popravljeno nekoliko tvrđava između Save i Drave (Veliki Kalnik, Gradec, Žabno, Topolovac itd). "Turski strah" je tako veliki, te veliki broj stanovnika iz Polonja bježi prema zapadu u sigurnije krajeve. 1556. Turci su pljačkali sela između Ivanić-Grada i Vrbovca. Međutim, spremnost Hrvatske da junački suzbije tursku silu, prisilila je Turke da 1559. napuste Čazmu, zapale njezinu tvrđavu, a sandžakat prenesu u Pakrac.
Da bi se Božjakovina i Zagreb što bolje zaštitili od turskih provala, trebalo je što bolje opskrbiti i utvrditi ne samo kaptolsku tvrđavu u Sisku nego i biskupsku tvrđavu u Ivanić-Gradu. Ovde je Zagrebački biskup imao sjedište svoje gospoštije (kasnije Prečec) i svoj biskupski dvor u kojem je često boravio i odakle je upravljao istočnim dijelom biskupije. Ivanić-grad i Kloštar Ivanić sa ženskim samostanom bila su dva, blizu smještena, trgovišta kojima je biskup dao povlastice iz gospodarskih i vojnih razloga.
Biskupska tvrđava Ivanić-Grad spominje se već 1337. kao nedavno sagrađena ("in castro nostro novo"). Tokom vremena, i što je više rasla turska pogibelj, tvrđava je češće obnavljana i bolje utvrđivana. Prema nacrtu Martina Stiera iz g. 1567. cijela je tvrđava bila u močvari (in insula, barna tvrđava). Most je vodio do biskupova grada ili varoša koji je također trebao biti utvrđen, ali za to nije bilo sredstava. Tvrđava je imala oblik četverokuta, utvrđenog velikim bedemima, s četiri bastiona. Voda iz rijeke Lonje dolazila je u kanale oko tvrđave i služila kao dodatno osiguranje.
Za opskrbu tvrđave Ivanić-Grad brinuli su se Hrvatski sabor, a i zagrebački biskup kao vlasnik. God. 1545-1554. ovdje je kapetan Ivan Gezthy, vlasnik gospoštije Lovrečine i Kalnika, zajedno sa 60 konjanika i konja kao tvrđavskom posadom. Njemu su ivanićku tvrđavu povjerili Hrvatski sabor i zagrebački biskup. Austrijsko-njemačka vojska htjela je preoteti hrvatskoj vojsci ivanićku tvrđavu, kao što je to učinila sa tvrđavom u Sisku. Zbog toga je došlo do oružanog sukoba i tužbe kod Bečkog dvora. Kad je kasnije, oko 1580. uređivana Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat, osnovana je u Ivanić-Gradu posebna kapetanija, ovisna jedino o svom generalu u Varaždinu. Međutim, Hrvatski se sabor morao brinuti ze opskrbu i obnovu ivanićke tvrđave kroz sve ono vrijeme: g. 1567, 1578, 1579, 1582, 1583, 1588. itd. Kod popravka tvrđave sudjelovali su okolišni seljaci kmetovi i graničari kao radnici, a i s konjskom spregom. Sve je to uz druge daće bio veliki teret koji je izazivao nezadovoljstvo kod naroda.
Oko 1580. uređena je i granica između Vojne krajine i Banske Hrvatske tako, da su istočna sela ivanićke biskupske gospoštije pridružena Vojnoj krajini, dok su sela zapadno od Lonje ostala i dalje u vlasti biskupa kao zemaljskog gospodara ili vlastelina (Prečec - novi marof).
Vojna posada u Ivanić-Gradu hrabro je i uspješno branila od Turaka svoju tvrđavu i trgovište, ali nije mogla spriječiti tursko pljačkanje okolnih naselja. Zato su franjevci već 1552. ostavili svoj samostan u Kloštru Ivaniću, zajedno s franjevcima izbjeglicama iz samostana Podgrađe (Varalja kod Vrtlinske), te se preselili u Zagreb, odakle su se vratili u Kloštar Ivanić tek 1630, kad su se prilike posve smirile.
Na početku rujna 1565. dolazi Mustafa Sokolović iz Bosne u Moslavinu u namjeri da idući uz rijeku Lonju i Glogovnicu udari na Križevce. Uza se je imao 12 000 vojnika. Kod sela Obreške blizu Ivanić-Grada dočekao ga je ban Peter Erdödy s 1 000 konjanika i 4 000 pješaka. U banovoj su vojsci sudjelovali Ivan Alapić, Ivan Đulaj iz Vinice, Šimun i Matija Keglević. 10. rujna zemetnula se kod Obreške krvava bitka u kojoj su Turci bili posve potučeni i uništeni. Ova je pobjeda pribavila obitelji Erdödy grofovski naslov.
U travnju 1572. Turci su spalili Kloštar Ivanić i susjedna sela. Hrvatski sabor zaključuje 2. lipnja 1572. da se razvaljeni Kloštar Ivanić, kao "branik pretužne Kraljevine", ima opet podići, pa zato određuje kmetove za obnovu tamošnje tvrđave.
1586. Alibeg iz Cernika, brat Ferhad-paše, s vojskom od 3 000 konjanika i 500 pješaka zaobiđe Ivanić-Grad te se zaputi prema Vrbovcu i Preseki radi pljačke tamošnjih stanovnika. Kad se vraćao, dočekaju ga kod ušća Glogovnice u Česmu braća Erdödy Toma i Petar s 500 vojnika i u ljutom boju hametice ga potuku. Poginuo je i sam Alibeg od sjekire Nikole Pavlečića.
Iste godine po odredbi Hrvatskoga sabora popravljena je tvrđava u Božjakovini koja se ovdje spominje već 1528. Vojna posada u Božjakovini iznosila je 20 haramija (vojnika u seljačkom odijelu). Takva mala posada nije se mogla upustiti u borbu s Turcima.
4. listopada 1591. dovodi Hasan-paša bosanski 4 000 Turaka pred tvrđavu Božjakovinu gdje su se sklonili mnogi ljudi iz okoline, među njima mnoštvo žena i djevojaka. Turci su tvrđu lako osvojili i sve bjegunce zarobili, a tvrđu zapalili. Tu su se zadržali dan i noć, a onda pošli prema Vrbovcu i Rakovcu. Kod biskupove tvrđe Gradeca došlo je do bitke između Turaka i Hrvata kojima je uspjelo svladati Turke, osloboditi 400 zarobljenika, a zarobiti 72 Turčina i zeplijeniti mnoštvo oružja.
Poslije strašnog turskog poraza kod Siska 1593. turska je sila počela općenito padati. Hrvatska je vojska sada provaljivala na istok do Cernika, Požege, Voćina i Slatine. To je potaklo turske martoloze u Slavoniji, da prijeđu u Hrvatsku i ovdje postanu krajiški vojnici. Oni su naselili okolicu Ivanića, i pod vođom vladikom Simeonom "Vratanjom" prihvatili sjedinjenje s Katoličkom crkvom (unija). Zagrebački biskup poklonio je Simeonu posjed i crkvu u Marči koja je od 1611-1739. bila vjerski centar sjedinjenih kršćana istočog obreda. (- Ivan Tkalčić, Povjestni spomenici grada Zagreba, Zagreb 1889, I, 151; III, 10, 198. - Đuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920, 108. – Dr Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb 1924, I, 239-293. - Buturac-Ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb 1973, 184. - Stjepan Pavičić, Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine, Kutina 1968, I,127-130,138-141. - Schematismus provinciae Croatiae OFM S. Francisci ad a. 1940, Zagreb 1940, 55-56. - Josip Buturac, Lovrečina Grad, Bjelovar 1971, 6. - P. Cvekan, Franjevci u Ivaniću, 1979. )