GOSPOŠTIJA BOŽJAKOVINA

DRAŠKOVIĆI GOSPODARI GOSPOŠTIJE BOŽJAKOVINA

Prije dolaska Draškovića u Božjakovinu 1684. vladala je ovdje kuga od koje je pomrlo mnogo čeljadi. Prvi gospodar u Božjakovini Ivan Drašković, inače dvorski sudac, umro je 1692. Naslijedila ga je supruga grofica Marija Magdalena Nadasdy. Ona se 1703. tuži Hrvatskom saboru na nepravednu odmjeru poreza u Božjakovini. 1715. Sabor određuje komisiju koj ima ispitati spor među posjednicima u Božjakovini, a glede mosta na staroj Lonji. 1718. uređuju se poreske obveze u Božjakovini za udovu Magdalenu Nadasdy te udovu Plemić i baštinike obitelji Izačić.

Sabor opominje 1732. gospoštije Božjakovinu, Vrbovec i Rakovec što su zapustile ceste i mostove na svom području.

Nasljednik, sin Ivana i Magdalene, Ivan (III) umro je kao hrvatski ban 1733. Prva mu je žena bila Katarina Čaki, a druga žena i nasljednica u Božjakovini Katarina Brandis, koja je umrla 1744. Za bane Ivana i za njegovu ženu Katarinu Brandis zna se da su dugovali veće svote remetskim pavlinima, i da ih dugo nisu mogli vratiti. God. 1744. sagradila je Katarina Drašković rođ. Brandis kapelu sv. Ivana Nepomuka u Božjakovini blizu plemićkog dvorca.

Od g. 1726-1754. nalazi se i gospoštija Lovrečina (Gostović, Topolovec, Hruškovica) u vlasti grofovske obitelji Drašković. Spomenuti ban Ivan Drašković, zapovjednik Varaždinske krajine, dobio je 1726. nalog od Hrvatskog sabora da preispita i dade popisati svoje poreske obveze u Lovrečini. Kako u Božjakovini tako i u Lovrečini naslijedila ga je njegova žena grofica Katarina Brandis.

Ban Ivan imao je dva sina i tri kćeri. Sin Ivan poginuo je kao major 1735. Sin Josip Kazimir 1716-1765. umro je kao podmaršal. Grb mu se čuva u crkvi sv. Brcka. Kći Ana Marija naslijedila je Lovrečinu i udala se za Petra Keglevića, a poslije njegove smrti za Josipa Sermagea.

Hrvatski sabor određuje:

- 1749. da se kod lonjskog mosta podigne čardak u kojem će stanovati vojnici i suzbijati učestalu hajdučiju;

- 1749. da distrikt (kotar) Božjakovina ima sudjelovati kod uređenja savskih nasipa radi sprječavanja poplava;

- 1750. da se ima popraviti cesta od Božjakovine do Sesveta;

- 1751. da se bolje učvrste savski nasipi.

Prigodom seljačke bune 1755. satnija Draškovićevih konjanika i biskupskih pješaka raspršila je pobunjenike kod Božjakovine.

Josip Kazimir Drašković imao je ženu barunicu Suzanu rođ. Malatinski i s njom djecu: Ivana pukovnika, Franju potpukovnika, Josipa pukovnika, Juliju udanu Erdödy i Barbaru udanu Pejačević. Poslije očeve smrti, a na zahtjev majke Suzane 1766. došlo je do diobe imovine obitelji Drašković. Pukovnik Ivan, 1740-1787, topnički časnik, dobio je Božjakovinu, Rečicu, Steničnjak, Brezovicu i kuću u Zagrebu, zajedno s teretom duga od 140 000 rajnskih forinti. Drugorođenog Franju zapala su imanja Klenovnik i Trakošćan s teretom duga od 65 000 forinti. Mlađi Josip dobio je Bukovec i Hrašćinu uz teret od 109 000 forinti. Ženskoj su djeci dopala imanja Vinica i Komar također s nekim teretom.

Za razliku od Zrinskih i Frankopana, obitelj Draškovića podržavala je dobre veze s Bečkim dvorom, lako je sticala unosne službe u državnoj upravi i kod vojske, domogla se većeg broja gospoštija s prostranim oranicama i šumama, ali je pravila i velike dugove provodeći raskošni život.

Božjakovinski vlastelin pukovnik Ivan služio je vojsku kod Banske krajiške pukovnije u Glini, sudjelovao je u 7-godišnjem ratu i bio ranjen, a kao umirovljenik boravio je ponajviše na svom imanju u Brezovici. U Glini je osnovao prvu hrvatsku framazunsku ložu, koja je 1777. proglašena nezavisnom, štoviše, izabran je velikim majstorom velike lože.

Grof Janko Drašković

Pukovnik Ivan Drašković imao je dva sina: Janka i Đuru. Janko, 1770-1856, služio je u mladim godinama kao časnik kod vojske, sudjelovao je 1789. pod Laudonom kod opsade Beograda, a kasnije se priključio hrvatskom ("ilirskom") narodnom preporodu i koristio mu svojom velikom naobrazbom. Živio je dosta skromno na obiteljskom imanju u Brezovici i Rečici kod Karlovca. Božjakovinu je baštinio mlađi brat Đuro, 1773-1849. Školovao se u Varaždinu, Grazu i Beču. I on se poput svojih predaka dao na vojnički život, ali ga je brzo napustio zbog bolesti. Veći dio života proveo je na svom imanju u Božjakovini baveći se gospodarskim poslovima, ratarstvom i stočarstvom. Žena mu je bila Ana barunica Orczy. Oko g. 1835. preselio se na imanje Schrofen u Švicarskoj. Ovdje se družio s uglednim ličnostima, govorio je više stranih jezika, zanosio se idejama slobode i osam godina izdavao svoje Freimüthige Gedanken. Ova je publikacija bila zabranjena u Austriji jer je u njoj pohvalno pisao o radu hrvatskih rodoljuba, napose o Janku Draškoviću.

Đuro je imao dva sina: svećenika Ivana, 1805-1856, i Teodora, 1818-1852.

Grof Ivan Nepomuk rodio se u Zagrebu. Bogosloviju je učio u Budimpešti. Službovao je kao biskupijski knjižničar u Trnavi i kao Župnik u Gürtu. Zbog slaba zdravlja vratio se u domovinu te skromno živio na imanju u Božjakovini. Ovdje je osnovao pučku školu. Matici Hrvatskoj ostavio je zakladu od 10 000 forinti kao pripomoć za izdavanje dobrih i korisnih knjiga. Osnovao je i druge dobrotvorne zaklade. Poslije dulje bolesti umro je u Zagrebu, začudo, isti dan kad i njegov stric Janko, prvak iliraca.

Još prije njega umro mu je brat Teodor koji je iza sebe ostavio udovicu Ljubicu i sina Teodora, 1851-1906. Ljubica je u ime patronata pomagala župsku crkvu u Prozorju. Teodor mlađi prodao je oko 1882. dvije trećine vlastelinstva Božjakovina odvjetniku Ferdi Šaju koji je to imanje ustupio Zemaljskoj vladi. Prigodom seljačkih nemira u Hrvatskoj 1903. poljoprivredni radnici na zemaljskom dobru Božjakovini tražili su povišenje nadnica i zaprijetili se štrajkorn. _{(- Zaključci Hrvatskog sabora, II, 204, 257; III 37, 73, 356; V, 331; VI, 30, 116, 119, 165. - Croatia sacra 3, - Dr. Rudolf Horvat, Crkva sv. Martina u Prozorju, str. 96-100. - Dr. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, I, 405. - Hrvatska enciklopedija, Zagreb 1945, V, str. 244-250, 408. - Vaso Bogdanov, Hrvatski narodni pokret 1903,4, Zagreb 1961, str. 164-165. - Arhivski vjesnik Zagreb XVI, 89. )}

Nasljednici Teodora Mlađeg (+ 1906) bili su Janko Drašković Mlađi i Aleksandar Drašković (+ 1913). Janko je rođen 1876, živio je u Dugom Selu do Drugog svjetskog rata, zatim se preselio u Švicarsku gdje je i umro 15.III.1971. u Waldu kod Züricha. Njegova žena Margareta rođ. Balogh umrla je u Zagrebu 1976. i pokopana u Varaždinu.