|
|
|
POVIJEST BOŽJAKOVINE I OKOLICE |
|
POGLAVLJE
II
|
|
|
O prilikama i društvenim odnosima na vlastelinstvu Božjakovini u srednjem vijeku sačuvalo se vrlo malo podataka. Već je rečeno da su templari, a iza njih i hospitalci, u Božjakovini imali svoj samostan (domus Sancti Martini, domus de Sancto Martino). Taj se samostan nalazio pokraj rijeke Zeline (prope Zelnam). (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae IX, 195—196.) Uz njega je kasnije sagrađen kaštel. Vlastelinstvom i samostanom upravljao je preceptor, ali su svi posjedi smatrani vlasništvom čitavog reda. Svetomartinski kmetovi davali su samostanu feudalnu rentu, koja je imala neke specifičnosti. Darovnica priora Filipa de Granana od 24.IV.1320. pokazuje da su morali davati desetinu svinja, desetinu žitarica i desetinu vina. Prior je polovicu tih daća na posjedima darovanim Nikoli Ludbreškom zadržao za samostan, a polovicu poklonio obdareniku. Kmetovi su nadalje samostanu morali plaćati porez kunovinu (marturinu), što pokazuje da su Ivanovci uživali porezne imunitete. U ispravi je navedeno da meštar Nikola sve ostale prihode dobiva u puno vlasništvo. Nije navedeno koji su to prihodi, ali se može pretpostaviti da su se sastojali od još nekih naturalnih daća (redovite daće), novčane rente i tlake. Samostan je nad svojim kmetovima imao punu sudsku vlast, koju je na darovanim posjedima prenio na meštra Nikolu. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 556—558.) Desetinske daće su na području čitave zagrebačke biskupije pobirali Zagrebački kaptol i zagrebački biskup, pa su se stoga nazivale crkvenom desetinom. Zagrebački se kaptol 1324. tužio da su Ivanovci na svojim posjedima uzurpirali te daće i da ih pobiru za sebe. Iste je godine s njima postigao sporazum o desetini. Ivanovci su prema tom sporazumu desetinske daće i dalje pobirali za sebe, a Kaptolu su za njih od svojih devet posjeda trebali plaćati u novcu "devet fertona, svaki sa 60 banskih denara«. Taj je iznos 1358. promijenjen u tri marke banskih denara, a plaćao ga je samostan Sv. Martina za sve posjede reda. (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae IX, 195—196; XII, 474—476.) Ugovorom iz 1324. crkvena je desetina na svim ivanovačkim posjedima potvrđena kao vlastelinska daća. Time je u strukturu feudalne rente na vlastelinstvu Božjakovini unesena specifičnost, koja će se održati preko 500 godina. Na mnogim drugim vlastelinstvima desetinske daće su doživljavale različite promjene. Bile su komutirane u novac, zatim ponovo rekomutirane u naturalno podavanje, ponegdje pretvorene u simboličko podavanje, i ukinute urbarijalnom regulacijom. Na posjedima Božjakovine desetina se, međutim, neprekidno održavala kao sustav naturalnih daća (desetina svinja, desetina žitarica i desetina vina). Čini se da u XV stoljeću u Božjakovini više nije postojao ivanovački samostan (domus). Vlastelinstvom su upravljali posebni upravitelji (provizori), a ne samostanski poglavari (preceptori). U XV stoljeću nastalo je uz bivši ivanovački samostan gradsko naselje koje se također prozvalo Božjakovina. Na kraju XV stoljeća to je naselje pretenciozno nazvano čak "grad" (civitas). Ban Matija Gereb (1481—89) sagradio je oko naselja i kaštela palisade sa četiri bastiona, a iznad dvojih ulaznih vrata dao je podići tornjeve. (Mađarski državni arhiv u Budimpešti, Dl 26. 235.) Naselje u Božjakovini spominje se u više izvora kao trgovište. Tahy je npr. 1558. tužio gornjostubičkog plemića Ivana Petričevića što je napao trgovište Božjakovinu (oppidum Bosyako). (Kaptolski arhiv u Zagrebu (depozit u Arhivu Hrvatske), Acta loci credibilis, series I, litt. T, br. 48.) U ispravi od 1563. spominje se "kaštel Božjakovina zajedno s trgovištem Božjakovinom" (castellum Bosyako simul cum oppido similiter Bosyako). (Barabas, n.dj., 432—434.) Trgovište se spominje još i 1573. (in totali castello et oppido Bosyako), iako je najvjerojatnije već potpuno pusto. (Neoregestrata acta, sv. 1091, br. 2.) Sve u svemu, uz kaštel u Božjakovini postojalo je u XV i XVI stoljeću manje gradsko naselje -trgovište. Nije se sačuvao ni jedan izvor o položaju stanovnika tog trgovišta. Može se, međutim, pretpostaviti da se nije bitno razlikovao od položaja u sličnim naseljima. Sva su trgovišta imala svoje autonomne općine. Građani su birali mjesnog suca i mogli relativno slobodno raspolagati svojom imovinom. Bili su, međutim, podložnici vlastelina, kojemu su davali specifičnu feudalnu rentu (pretežno daće u novcu). Trgovište u Božjakovini propalo je u vihoru turskih pustošenja u XVI stoljeću. Kad se u idućem stoljeću mjesto obnovilo, njegovi su stanovnici svi odreda bili kmetovi. Na početku XVI stoljeća na vlastelinstvu Božjakovini nalazilo se 28 sela i zaselaka. Vlastelin je u drugoj polovici stoljeća u neposrednom vlasništvu držao 11 sela i 3 vlastelinska predija. U neposrednom vlasništvu Nikole Zrinskog i zatim Franje Tahya spominju se ova sela: Trebovac (Trebowcz, Tribowcz), Ježevo (Jessewo), Donje Dvorišće (Also Dvorische), Gornje Dvorišće (Felsew Dvorische), Meglinec (Meglynez), Selnica (Zelnice), Lipljanci (Lyplyanczy), Hrebinec (Rebrincz), Šaškovec (Saskowez), Jandrilovec (Jandrilowcz, današnji Andrilovec) i Černec (Chemecz, današnji Črnec). U rukama vlastelina nalazili su se prediji Mikulinec (Mykulyncz), Veprovica (Weprowycza, danas Leprovica) i Prikraj (Prikray). U posjedu vazalnih plemića nalazila su se tada kao prediji ova sela i naselja: Kopčevec (Kopchewecz), Kozinščak (Kozinchak), Donja Sela (Also Zela), Gornja Sela (Felsew Zela), Stančić (Ztanchich), Senkovec (Zenkowcz), Majkovec (Maykowcz), Sveta Helena (Zenth Illona), Gračec (Grachecz), Gornja Ostrna (Felsew Oszterna), Donja Ostrna (Also Oszterna), Sveti Martin (Szenth Marton) i Sveti Brcko (Sanctus Briccius). (Podaci o selima uzeti su iz isprava o Tahyevom uvođenju u posjed vlastelinstva godine 1573. Tada je dio tih sela već potpuno pust. (Neoregestrata acta, sv. 15, br. 47).) Prediji su činili poseban oblik vazalnih plemićkih posjeda. Na njihovu prikazu posebno ćemo se zadržati. |
|
|
|
