POVIJEST BOŽJAKOVINE I OKOLICE

POGLAVLJE I
Vlasnici i gospodari vlastelinstva Božjakovina

Područje oko današnje Božjakovine prvi put se spominje oko 1209. pod nazivorn "zemlja Svetog Martina" (terra sancti Martini). Herceg Andrija je početkom XIII stoljeća tu zemlju oduzeo zagrebačkom županu, izuzeo ju ispod vlasti zagrebačke tvrđave i darovao svom pouzdaniku varaždinskom županu Kračunu (Crakon Valpot). Kračun se kasnije iznevjerio Andriji kao kralju, te ga je ovaj dao pogubiti. Ujedno je zaplijenio i sve njegove posjede. _{("Crakon valpot" je nesumnjivo ista osoba što i "Crazon comes Gvarasdiensis", koji je 1198. pratio kralja u Dalmaciji (Smičiklas, Codex diplomaticus... II, 297).)}

Zaplijenjenu zemlju Svetog Martina Andrija II je 1209. darovao crkveno-viteškom redu templara. U kraljevoj darovnici opisane su i međe svetomartinskog vlastelinstva. Sastavljači isprave započeli su obilazak međa (ream bulatio metarum) od lokaliteta Prelišće (Prelistia), negdje kod Dugog Sela. Međa je zatim, idući na jug, presijecala potoke Orihov (Oriconox), Likoš (Lieoos) i Kučiju (Cuchia), te potoke Veliki Črnec (magnus Schernet) i Policu. Potokom Policom vraćala se ponovo na Črnec i tom rijekom išla sve do njena utoka u Zelinu. Otuda je međa išla na sjever. Svetomartinski su posjedi na istoku graničili s ivanićkim vlastelinstvom zagrebačkog biskupa. Na lijevoj strani Zeline templarima ostajali Trebenšpolje (Trehensapole, današnji Trebovec) i Koren (Choren). Međa je zatim prolazila zapadno od biskupskog posjeda Lupoglava i preko Suhe Lonje (de sicco Loignam) uz Petkovu zemlju izlazila na Veliku Lonju (magna Loigna). Dalje je uzvodno Lonjom presijecala "veliku cestu koja vodi u Zagreb" (cesta Vrbovec—Dugo Selo) i odvajala se od Lonje. Izbijala je zatim na Babinu Goru (Babi Gora) i na utoku potoka Bogord ponovo izlazila na rijeku Zelinu (južno od današnje Donje Zeline). Zelinom se zatim spuštala prema jugu i nakon što se od nje odvojila, presijecala je tri potoka, Klenovicu, Crnčinu i Glavicu (možda današnji potoci Nespeš i Glavničica). Međa je zatim presijecala potok Črnec (Chernez), te kroz šumu izlazila na potok Kašinu (Cassina) i završavala na mjestu "Prelistia". _{(T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae III, 87-88.)}

Iako se svi lokaliteti u opisu međa iz 1209. ne mogu odrediti, ipak on pokazuje da se glavni dio svetomartinskih (božjakovinskih) posjeda nalazio izmedu potoka Črneca i rijeka Zeline i Lonje. Međe su na početku XIII stoljeća bile u osnovi iste kao i nekoliko stoljeća kasnije.

Crkveno-viteški red templara posjedovao je Božjakovinu 103 godine. Osnovan je 1119. u Palestini, a njegovi su članovi bili plemići, koji su polagali posebni redovnički zavjet. Red se još na istoku obogatio i postao snažna feudalna organizacija.

Templari ili hramovnici pojavili su se u Hrvatskoj 1169. godine. Glavno njihovo središte za Hrvatsku i Ugarsku nalazilo se u Vrani, te se čitava njihova organizacija prozvala vranski priorat (prioratus Auranae). Uživali su posebnu naklonost ugarskih kraljeva Emerika i Andrije II, koji su im poklonili goleme posjede.

Osim Vrane, u Primorju su držali Senj (do 1269). U unutrašnjosti su na početku XIII stoljeća posjedovali vlastelinstva Belu (u Zagorju), Glogovnicu, dio Gorske županije u Pokuplju, a u istočnoj Slavoniji Lješnicu, Rasašku i Našice. U kompleks prioratskih posjeda kasnije su uključena vlastelinstva Pakrac, Trnava, Čaklovec i Bijela. Kao naknadu za izgubljeni Senj, templari su 1269. dobili Dubicu i cijelu Dubičku županiju. _{(I.Kukuljević, Rad 81, 15—47.)}

Navedeni podaci pokazuju da su gospodari Božjakovine bili među najmoćnijim feudalcima u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji. Na svojim vlastelinstvima imali su samostane kojima su upravljali preceptori. Takav samostan — "kuća Svetog Martina vojske Hrama" (domus Sancti Martini miliciae Templi) — postojao je i u Božjakovini. Njegov preceptor bio je 1311. frater Andrija). _{(T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 287, 287.)}

Sudbinu templarskog reda i njihovih posjeda odredili su početkorn XIV stoljeća događaji u Francuskoj. Templari su, naime, stekli golema imanja u svim evropskim zemljama. Razvili su i velike novčarske poslove. Njihovi službenici i mnogi vladari, među njima i francuski kralj Filip IV Lijepi (1285—1314). Filip IV je uspio prenijeti sjedište papa u Avignon (1308) i podrediti pape svom utjecaju. Da bi se riješio svojih dugova templarima, pohapsio je 1307. njihove vođe i optužio ih za razičite zločine - herezu, službu đavolu i crnu magiju. Nakon procesa avinjonski papa Klement V je 1312. objavio ukidanje templarskog reda s tim, da se njegovi posjedi u svim državama predaju drugom crkveno-viteškom redu — ivanovcima ili hospitalcima.

Red ivanovaca je osnovan 1120. uz gostinjac sv. Ivana u Jeruzalemu. U hrvatskim zemljama taj se red proširio u drugoj polovici XII stoljeća. Stekao je posjede Marču kod Ivanića, Glogovnicu, Tkalec, Planinu kod Kašine i Čiče ispod Save. I u tom su redu bili isključivo plemići. _{(U red vitezova hospitalaca sv. Ivana primahu se muževi čiste plemićke krvi. Osam čistih djedova plemenita svoga koljena imao je dokazati svaki, koji htjede da bude primljen za člana" (Kukuljević, Rad 81, 37).)} Članovi reda živjeli su bogato i raskalašeno. _{("Nu kad se obogatiše zavlada među njima raskalašenost. Oni držahu konje i mnoštvo podvornika. Odjevahu se sjajno. Njihovo viteško oklopje i bogati uresi potamnjivahu velikolepje mogućnika i vladara. Dragocjene gostbe i zabave dođoše u običaj. Tako prevrnu red u svemu prvobitnu svoju svrhu i zadaću" (Kukuljević, Rad 81, 46).)}

Nakon raspuštanja templara 1312. ivanovci su u Hrvatskoj preuzeli sve posjede vranskog priorata, a među njima i vlastelinstvo Sv. Martina (Božjakovinu). Njihov je poglavar preuzeo i titulu vranskog priora i postao jedan od najmoćnijih feudalaca u tadašnjoj Hrvatskoj. _{(Hospitalci su od templara naslijedili vlastelinstvo Vranu, Belu, Čiče, Sv. Martin, Goru i dio Gorske županije, Dubicu i Dubičku županiju, Novak kod Vaške, Nove Dvore u Međimurju, Pakrac, Našice, Rasašku, Trnavu i Bijelu u istočnoj Slavoniji, te više manjih posjeda.)}

Kao feudalni vlasnici Sv. Martina ivanovci se spominju 1320. Njihov prior Filip de Granana darovao je 24.IV.1320. meštru Nikoli Ludbreškom posjed Črnec kod Ludbrega i dio svetomartinskih zemalja između Lonje i Selne (Salnika). Oba posjeda Nikola je dobio u zamjenu za posjed koji se također nalazio između Lonje i Selne. Taj mu je posjed ranije pogrešno darovan, jer se ustanovilo da su ga templari dali knezu Parisu. _{(T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae VIII, 556—558.)}

O posjedima Sv. Martina u XIV i prvoj polovici XV stoijeća sačuvani su vrlo oskudni podaci. Ivanovci su preuzeli i templarski samostan na tom vlastelinstvu (domus de Sancto Martino).

Čini se da se svetomartinski posjed i njihov kaštel tek u XV stoljeću počinje u pisanim dokumentima, prema svojim bivšim feudalnim gospodarima templarima ili božjacima, nazivati Božjak i Božjakovina. _{(U latinskim izvorima Božjakovina se sve do XVIII stoljeća redovito pisala Bosyako, Bosiako. Naziv Božjakovina — castellum Bosyakowyna" — prvi put sam susreo u poreznom popisu iz 1570.(J.Adamček — I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976, 228).)}

Vranski priori, ujedno i gospodari Božjakovine, bili su u drugoj polovici XIV stoljeća moćni Horvati, koji su se isticali u borbi protiv kralja Žigmunda. U prvoj polovici XV stoljeća priori vranskog priorata su velikaši Matko Talovac i njegov brat Ivan. Nakon njih su se za taj položaj otimali i svjetovni feudalci, jer su golema prioratska dobra donosila velike prihode.

Kralj Matija Korvin je 1464. sve prioratske posjede privremeno dao novoustanovljenom bosanskom banu, koji je njihove prihode trebao koristiti za uzdržavanje svoje vojske.

Božjakovinu su od 1471. posjedovali hrvatsko-slavonski banovi Blaž Podmanicki (1470—71), Ladislav od Egervara (1477—81) i Matija Gereb (1483—89). Prema jednom nedatiranom inventaru, ban Matija Gereb je uz tvrđavu Božjakovina (castrum Bosyaco) sagradio više gospodarskih zgrada. "Grad s tvrđavom" je ogradio palisadama sa četiri bastiona, a iznad dvojih ulaznih vrata dao je sagraditi obrambene tornjeve. _{(Mađarski državni arhiv u Budimpešti, Dl. 26. 235.)}

Prioratska su dobra 1490—1512. bila u rukama slavonskog velikaša Bartola Berislavića. On je aktivno sudjelovao u sukobima feudalaca nakon smrti kralja Matije Korvina i založio dio prioratskih viastelinstava Ivanu Tahyju. _{(Kukuljević, Rad 82, 28—29; Documenta medivaria, 693.)} Mnogo je više tih posjeda založio njegov nasljednik, vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić (1513—1520). Ban je dobivena novčana sredstva upotrijebio za uzdržavanje vojske, koja se borila protiv nadiranja Turaka.

Nakon smrti bana Berislavića kralj je vranskim priorom imenovao nekog Matiju Baratha (1521—25). Ali tada je veći dio prioratskih posjeda držao u zalogu Ivan Tahy. Barath je tog velikaša morao prihvatiti kao suvlasnika, koji je uzeo i titulu "gubernator prioratus Auranae". Prior Barath i Tahy držali su Božjakovinu kao zajednički posjed.

Tahyjevim zaposjedanjem posjeda vranskog priorata konačno je završena njihova sekularizacija. Crkva je, doduše, pokušala i dalje zadržati neki utjecaj nad tim feudalnim posjedima. Papinski legat u Budimu Burgio pisao je papi 12.III.1526. da se Ivanu Tahyju priznaju posjedi vranskog priorata, jer je u njihov otkup uložio 12000 forinti. Ujedno je predložio da u red hospitalaca uđe njegov devetogodišnji sin Franjo, koji bi trebao biti imenovan vranskim priorom. Sve dok Franjo ne napuni 20 godina, prioratskim posjedima upravljao bi kao gubernator njegov otac. S Franjom koji bi postao crkveno lice posjedi bi se ponovo vratili crkvi. _{(Kukuljević, Rad 82, 42—44.)} To se, medutim, nije dogodilo.

Ivan Tahy je 1527. sva prioratska imanja, osim Božjakovine, založio knezu Nikoli Zrinskom za 13000 forinti. Tako su Zrinski preuzeli vlastelinstvo Kostajnicu, Dubicu, Pakrac, Rasašku, Trnavu i Kamensko. _{(Kukuljević, Rad 82, 46.)} Tahy je još iste godine izgubio i Božjakovinu.

Božjakovinu je 1527. zaplijenio kralj Ferdinand, jer je Tahy pristao uz protukralja Ivana Zapolju. Tadašnji ban Ivan Karlović Krbavski zamolio je da se to vlastelinstvo, koje ima oko 300 kmetova, njemu dodijeli. Ferdinand ga je, medutim, 1529. založio Karloviću za 5000 forinti. Ni on Božjakovinu nije dugo držao. Već iduće godine vlastelinstvo je predao knezu Nikoli Zrinskom kao miraz svoje sestre Jelene. _{(Laszovski, Monumenta Habsburgica I, 125; Neoregestrata acta, sv. 15, br. 43; Kukuljević, Rad 82, 46.)}

Bečki je dvor smatrao da su Zrinski posjede vranskog priorata stekli na nezakonit način. Kraljevski fisk je 1530. protiv njih pokrenuo parnicu. _{(Neoregestrata acta, sv. 357, br. 1.)} Zrinski su odbili vratiti prioratske posjede za založeni iznos, koji su platili Tahyju (13000 forinti). Kralj je 1535. ipak sve posjede vranskog priorata darovao mađarskom velikašu Valentinu Töröku, koji je Zrinskima trebao isplatiti založenu sumu. No, braća Ivan i Nikola Zrinski ponovo nisu prihvatili sudsku presudu, te je donesena odluka da im se posjedi oduzmu silom. _{(Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 121—122; Neoregestrata acta, sv. 1604, br. 39.)}

Kad je 1539. Török prešao na stranu protukralja Ivana Zapolje, parnica protiv Zrinskih je obustavljena. _{(Matija Mesić, Život Nikole Zrinskoga, 50—51.)} Između njih i kralja Ferdinanda postignut je 24.VII.1539. sporazum o Božjakovini i drugim prioratskim dobrima. _{(Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 130—132.)} Na temelju tog sporazuma braća Ivan i Nikola Zrinski počeli su upotrebljavati titulu "gubernatores prioratus Auranae". _{(Kukuljević, Rad 82, 57.)} Najveće posjede priorata u istočnoj Slavoniji u međuvremenu su opustošili ili zauzeli Turci.

Nikola Zrinski Sigetski nije dugo držao Božjakovinu. God. 1553. predao je vlastelinstvo kao miraz svoje kćeri Jelene zetu Franji Tahyju. Tako je 1553. Franjo Tahy, nesuđeni vranski prior i kasniji gospodar Susedgrada i Donje Stubice, postao vlastelin Božjakovine. Tada ju je posjodovao samo deset godina. Iz dosad nepoznatih razloga vlastelinstvo je 6.I.1563. vratio knezu Nikoli Zrinskom. Oko tog vraćanja izbio je čak i spor. Zrinski je u kaštelu prisvojio svu pokretnu imovinu, koja je pripadala Tahyju, a koju on zbog zime nije mogao otpremiti. _{(J. Adamček-I Kampuš. Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. 154; Barabas, Codex diplomaticus et epistolaris comitis Nicolai do Zrinio II, 432—434.)}

Kada je Nikola Zrinski 1566. poginuo u Sigetu, izbio je spor oko vlasničkih prava nad Božjakovinom. Tahyjeva supruga Jelena zatražila je da joj se vlastelinstvo kao miraz vrati. _{(Neorgestrata acta, sv. 254, br. 34, sv. 9, br. 50.)} Povela je protiv svoje braće parnicu, koja je 1573. riješena u njenu korist. Tako je Franjo Tahy 1573. po drugi put uveden u posjod vlastelinstva Božjakovine s njegovih 11 sela i više predija. _{(Neorgestrata acta, sv. 15, br. 47; sv. 1091, br. 2, sv. 374, br. 50.)}

Franju Tahyja su kao feudalni gospodari Božjakovine naslijedili sinovi. Vlastelinstvo je tada već bilo silno opustošeno. Stjepan Tahy je 1595. sve svoje udjele založio za 890 forinti svojoj sestri Margareti, udovici Krste Oršića, i njenom zetu Jurju Jankoviću. Na tim je dijelovima tada živjelo jedva desetak kmetova. _{(Neorgestrata acta, sv. 62, br. 10; Jankovićev posjed na Božjakovini imao je 1596. samo 2 porezna dima (J. Adamček-I Kampuš. Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., 363).)}

Knez Juraj Zrinski, sin Nikole Sigotskog, napao je 1597. Božjakovinu oružjem, otjerao Jankovića i zaposjeo vlastelinstvo. Božjakovina je tako po treći put došla u posjed obitelji Zninskih, koja je, zatim, to vlastelinstvo držala 73 godine. Kraljevski fisk je, doduše, 1616. pokrenuo parnicu zahtijevajući, jednako kao i 1530, da se Božjakovina kao nekadašnji posjed vranskog priorata vrati kralju. _{(Neoregestrata acta, sv. 62, br. 2—4.)} No sud je Zrinske priznao njenim legalnim vlasnicima.

Kad je 1670. grof Petar Zrinski uhapšen u Beču, vlastelinstvo Božjakovinu je okupirao vojskom i oplijenio ivanićki krajiški kapetan Jakob Teuffenbach. Iduće godine preuzela ga je Ugarska komora. Božjakovina je tada uključena u skupinu fiskalnih (državnih) dobara u Hrvatskoj, kojima je upravljao komorski administrator Grgur Pavešić. Njegov "oficijal" na Božjakovini bio je neki Jantol Funtek, kojemu je 31.V.1673. dao pismenu instrukciju o upravljanju posjedima. _{(Neoregestrata acta, Zriniana, Knjiga br. 61 (B-1729), str. 98—109.)} U doba komorske uprave izvršene su dvije procjene vlastelinstva: 1672. i 1685. God. 1674. popisane su sve krčevine na njegovu području, a 1680. sastavljen je novi urbar. _{(R. Modrić, Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, Vol.1, Popisi i procjena dobara (1672—1673), Zagreb 1974,53—60, 233—241; Urbaria et Conscriptiones, sv. 113, br. 35; sv. 7, br. 26; sv. 40, br. 13.)}

Iako se tome protivila komorska uprava, kralj Leopold I je 1685. vlastelinstvo Božjakovinu prodao grofu Ivanu Draškoviću. Drašković je za vlastelinstvo platio 18733 rajnske forinte, puni iznos njegove procijenjene vrijednosti. Na temelju kraljeve darovnice grof je još iste godine uveden u pravni posjed Božjakovine. _{(O kupovini Božjakovine pregovarali su s Komorom pukovnik Makar i Zagrebački kaptol (Relationes commissariorum regiorum, sv.. 13, br. 49). Grgur Prašinski je u ime Komore uložio i službeni prosvjed protiv prodaje Božjakovine grofu Ivanu Draškoviću (Relationes commissariorum regiorum, sv. 14, hr. 59). Sačuvana je darovnica grofa Ivana Draškovića za Božjakovinu i isprava o njegovu uvođenju u posjed (statutoria). (Arhiv obitelji Drašković, kutija. 49, br. 298).)}

Grofovi Draškovići bili su od tada 163 godine feudalni gospodari Božjakovine, sve do ukidanja feudalnih odnosa u revoluciji 1848. Ali i nakon toga su do 1858. na njenom području zadržali svoj veleposjed. Zemaljska vlada ga je 1896. otkupila od njihovih nasljednika za 1,910,144.00 forinte i pretvorila ga u ogledno poljoprivredno gospodarstvo.