Josipa Zorića 1, 10370 Dugo Selo
Tel: 01/2753-524

Kultura

Umjetnici

August Cesarec
Rođen je u Zagrebu 4.XII.1893., gdje polazi osnovnu školu i gimnaziju. Od gimnazijskih dana je socijalistički usmjeren, pa je još u vrijeme Austro-Ugarske bio član Socijaldemokratske stranke Hrvatske, a od 1920. godine aktivni je član komunističke partije zbog čega je bio pod stalnom policijskom paskom pa je više puta i zatvaran.

Svu svoju političku, društvenu, pa i publicističku i književnu djelatnost, između dva rata, posvećuje borbi radničke klase. Neposredno prije rata 1941. uhićen je i zatvoren u Kerestincu, te uz ostale zatvorenike predan fašističkim vlastima koje su ga iste godine strijeljale u Dotršćini kraj Zagreba.

S Krležom pokreće 1919. časopis “Plamen”. Surađuje i s mnogim drugim književnim časopisima, a neke i uređuje, npr. list “Komunist”.

August Cesarec je bio vrlo plodan pisac, zacijelo najplodniji uz Miroslava Krležu u međuratnom razdoblju.

Pisao je i stihove, ali se najviše posvetio prozi. Objavio je velik broj publicističkih članaka i studija po raznim časopisima.

Glavna su mu književna djela: Sudite me, Careva kraljevina, Za novim putem, Bjegunci, Današnja Rusija, Majka božja Bistrička, Zlatni mladić, Tonkina jedina ljubav.

Sva djela prožeta su mu snažnom socijalnom notom i u njima je opisan život običnih ljudi, radnika, seljaka, građanstva i inteligencije i u provinciji i u gradovima.

August Cesarec je 1923. godine ilegalno živio i radio u Brckovljanima kod svoje sestre Dragice i zeta Franje Ogoreleca koji je bio općinski blagajnik. Stanovao je u tavanskoj sobici. Kuća u kojoj je živio postoji i danas ali je u vrlo trošnom stanju.

kuća u Brckovljanima u kojoj je boravio August Cesarec

kuća u Brckovljanima u kojoj je 1923.g. boravio August Cesarec

U toj tavanskoj sobici napisao je roman “Zlatni mladić”. To je u stvari istinita priča o jednoj veleposjedničkoj obitelji iz Gračeca, priča u kojoj se opisuju zatrovani odnosi u toj obitelji, a radnja se događa dvadesetih godina našeg stoljeća.

Dok je boravio u Brckovljanima Cesarec je dovršio i pisanje romana “Careva kraljevina”, a napisao je i dramu “Krčma široko grlo”.

Slavko Kolar
Slavko Kolar (pravim imenom Vjekoslav Alojzije Kolar) rođen je 1.XII.1891. u Palešniku kod Garešnice.

Otac mu Stjepan bio je po profesiji učitelj i zbog potreba službe često je mijenjao mjesto boravka. Tako je i mali Slavko prvih par godina proživio u Palešniku, da bi zatim preselio u Garešnicu gdje je završio prvi razred pučke škole. 1902. godine Kolarovi preseljavaju u Čazmu pa Slavko tamo završava pučku školu. Čazmu je napustio 1902. da bi upisao bjelovarsku gimnaziju.

Nije bio osobit učenik tako da je trebao devet godina da bi završio gimnaziju. Obišao je više gimnazija: bjelovarsku, zagrebačku Gornjogradsku, požešku te nadbiskupski licej s kojeg je išao na Gornjogradsku gimnaziju polagati maturu. Za divno čudo, maturirao je od prve.

Poslije gimnazije upisuje se na upisuje se na Više gospodarsko učilište u Križevcima koje završava 1913. godine.

Kao agronom službovao je u Božjakovini i Petrinji. Od 1915. do 1919. bio je vježbenik kod Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, a zatim je upućen u Francusku na specijalizaciju u voćarstvu i vinogradarstvu. Između dva rata službuje u Križevcima, Čazmi, Gornjem Hruševcu, Petrinji, Slavonskom Brodu, Požegi i Božjakovini.

Za vrijeme Banovine Hrvatske (od 1939. do 1941.), službuje kao Odjelni predstojnik za seljačko gospodarstvo u Zagrebu. Od 1941. do 1944. godine upravitelj je Državnog poljoprivrednog dobra u Božjakovini, kada zajedno s obitelji bježi u partizane.

Nakon rata, sve do umirovljenja 1948. godine, rukovoditelj je Državnog dobra u Božjakovini. Nakon umirovljenja živi u Zagrebu i radi kao profesionalni književnik.

Umro je 15.IX.1963. godine u bolnici Rebro u Zagrebu. Motive za svoje pripovijetke i dramske tekstove nalazio je u društvenom životu raznih sredina u kojima je radio. Opisuje uglavnom seljačke ambijente, građanske i malograđanske slojeve, inteligenciju i poluinteligenciju, a i političare raznih profila i ideoloških opredijeljenosti.

Važnija su mu djela: Nasmijane pripovijesti (1917), Ili jesmo - ili nismo (1933), Mi smo za pravicu (1936), Svoga tijela gospodar (1942), Natrag u naftalin (1946), Glavno da je kapa na glavi (1956).

Radio je kao koscenarist na filmu "Opsada" 1956. godine, a za film "Svoga tela gospodar" napisao je scenarij 1957. godine. 1967. godine režiser Ante Babaja ekranizirao je Kolarovu pripovjetku "Breza".

Za brckovljanski kraj ne veže ga samo to što je jedan dio života živio i radio u Božjakovini nego su i teme nekih njegovih književnih djela vezane za ovo područje u vrijeme drugog svjetskog rata. Pošto je bio partizanski simpatizer i doušnik (imao je šifru "Susjed") ne čudi što su teme djela iz ratnog razdoblja vezane isključivo za neke partizanske uspjehe i dogodovštine.

Tako je u djelu "Povratak u naftalin" opisao događaj koji se desio u Branjevini, na putu između Lupoglava i Prečeca, gdje su partizani zarobili i opljačkali ustašku i njemačku kolonu, koje su išle u Ivanić-Grad na sajam i imale velike količine novca za kupnju konja.

U pripovijesti »Veseljak« opisao je dogodovštinu domobranskog oficira koji je došao u posjet svojoj ljubavnici u Leprovicu 1942. godine, a partizani su ga razoružali i skinuli mu uniformu.

U dramskom tekstu »Sedmorica u podrumu« govori o sedmorici partizana koji su se nekoliko dana skrivali u podrumu u Božjakovini.



Velimir Trnski
Velimir Trnski je rođen 1947. godine u naselju Donja Velika u Podravini.

Od rane mladosti slikanje mu je bilo glavna preokupacija. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a postdiplomski studij iz grafičke umjetnosti završio je na Rietveld Academy u Amsterdamu. Do odlaska na postdiplomski studij živio je u Božjakovini, a od 1985. godine živi i radi u Parizu.

Do sada je izlagao na 96 što samostalnih što grupnih izložbi u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Stalno putujući obogaćivao je svoja znanja usvajajući stare slikarske tehnike i uspješno ih stavljao u kontrapunkt sa novim materijalima i idejama.

Trnski kaže da slika svoj vlastiti život. Na portretima, stvarnima i fiktivnima, on nije prvenstveno zaokupljen ljepotom ženskog lica, nego gustom sadržaju boje stavlja u kontrast prozirne premaze tom istom bojom. Tako crtež postaje kostur kompozicije sastavljene od linija reljefa i ornamenata koji su poslije prekriveni tankim slojevima boje ili zlatnog lišća. Posljednjih godina služi se prikazima starih novčanica kao novim načinom izražavanja i istraživanja.

Trnski lijepi snove i stvarnost na lica svojih modela, a istovremeno gotovo znanstveno istražuje površinu platna.

Racionalno i iracionalno, prošlo i suvremeno, izraženo grubim potezima rukom i fotografski realistično, poetično poput dima i fundamentalno kao što je zemlja - osnovne su karakteristike slikanja Velimira Trnskog.

Zlata Vukelić
Rođena je 12. prosinca 1953. godine u Stančiću. Osnovnu školu pohađala je u Božjakovini i Brckovljanima, a završila u Dugom Selu. Nakon završene osmogodišnje škole upisala je Gornjogradsku VI. Gimnaziju u Zagrebu koju 1972. godine završava. Po završetku gimnazije zapošljava se u PIK-u Vrbovec gdje i danas radi na poslovima referenta prodaje.

Ljubav prema slikarstvu usađena je u srce Zlate Vukelić još u najranijoj djetinjoj dobi, a prati je tokom cijelog života, da bi se sama izgradila vođena nezadrživim nagonom za likovnim stvaranjem, te 1995. godine isplivala na površinu, kada se otkrila javnosti svojom prvom izložbom u "Cromosu" u Zagrebu. Od tada Zlata se predstavila na još dvije samostalne izložbe i to u Narodnom Sveučilištu u Dugom Selu, te u čitaonici u Sloboštini, a sudjelovala je i na nekoliko skupnih izložbi u Vrbovcu i Lobor Gradu.

Za svoj rad kaže: "Inspiraciju za svoja djela nalazim svuda oko sebe. Tek poneki mali detalj u mojoj mašti stvori određenu sliku koju prenosim na platno. Pošto živm na selu i izuzetno volim prirodu; moji su pejsaži smješteni u takovu sredinu, seosku, i to oslikavam selo kakvo pamtim iz ranog djetinjstva. Izuzetno volim i vodu pa gotovo niti jedna moja slika nije bez nje, bilo da su to planinski potok ili morska prostranstva, a zalasci sunca posebno me impresioniraju isto kao i motivi zimskih noći, onakvih kakve pamtim iz djetinjstva sa puno snijega i jakim kontrastom tame i bjeline."

Zlata Vukelić danas živi i radi u Stančiću.

"Potreba da likovnim djelom izrazi svoja osobna raspoloženja, ideje maštarije, dovela je Zlatu Vukelić do slike u kojoj realistično prelazi u svijet osobnog doživljaja. Dvije teme posebno je privlače - pejzaž i mrtva priroda (iako je dodirnula i motiv akta, portreta, prikaza životinja, sakralne teme) u kojima u tehnici ulja vještinom i zanosom, ostvaruje zanimljiv spoj stvarnog i imaginarnog. Stara zdanja slikovitih dvoraca ili crkava uklopljena su u pejzaž razvedenih proplanaka, jezeraca, oblacima pokrenutog neba, tako da već samim postojanjem stvaraju prizore pitoresknog, koji svojom pomalo režiranom ljepotom (poradi slikaričinog isticanja motiva u koje je utkana ljepota) odmak su od oporosti svakidašnjice. Uhvaćeni su trenuci (obogaćeni iskustvom nataloženih događaja u prirodi) kada stvarnost prelazi prag sna i želja...."

Stanko Špoljarić

"Slikarica Zlata Vukelić vrlo je aktivna u posljednje vrijeme i stvara likovna djela koja odražavaju njezinu slikarsku zrelost što se tiče crteža, odabira motiva i kolorističkog izraza. Mislim da je slikarski najviše postigla u brojnim pejsažima - kako sama veli- "rođenih u mašti". Vješto dočarava igru kolorističkih kontrasta svojih zamišljenih krajolika uz obveznu prisutnost vode i po kojeg starog zdanja, i neba sa oblacima koji svojim snažnim koloritom tako skladno nadopunjuju pozadinu njenih slika. Njezina je karakteristika da najvoli slikati iz svoje mašte nakon što je vidjela i doživjela nešto u stvarnosti. Ona stvara svoja djela uglavnom noću, i to ulja na platnu.

Zlata Vukelić dosadašnjim je izložbama dokazala da je izgrađena, zrela slikarica, koja još mnogo obećava, a već se sada ugradila u našu suvremenu umjetničku stvarnost."

Prof Dr. Antun Bauer

Zorica Balija
Rođena je u Hrebincu 18.09.1958. godine. Završila je školu Primjenjene umjetnosti, te diplomirala na Višoj školi za tekstil i dizajn u Zagrebu.

Od 1984. do 1997. godine radila je kao dizajner u "Gorici", tvornici posuđa u Dugom Selu.
Svoje slike stvara rijetkom tehnikom - emajlom.
Danas živi i radi u Brckovljanima.
Do sada je imala nekoliko skupnih izložbi:

- 1995. Oblikovanje u emajlu - Muzej "Mimara" Zagreb - 1996. Emajl u limu - Galerija "Zvonimir" Zagreb.

Te nekoliko samostalnih izložbi:
- 1996. Slika u emajlu "Otvaranje prostora", NS Dugo Selo - 1997. Galerija INA - Av. V. Holjevca 10, Zagreb - 1999. Dom HV Križevci

Blistavost emajla i egzaktnost slikarskog prostora, prividne različitosti u odnosu tehnike i organizacije slike značajke su djela Zorice Balija. Skladanjem predmetnog u prostoru koji poštuje položenost ploha, Zorica Balija i u zadatom razigrala je maštovitost svoje slike. Našla je pravu mjeru opisnosti stilizirajući cvijeće, vaze, fragment figure, čitkom obrisnom linijom, jasnoćom plohe, koje s cjelinom prizora stvaraju jedinstvo. Slikarica je znalački povezala različitosti sa sigurnošću slikarskog pristupa i kolorističkim senzibilitetom, gdje je i raskoš palete ili svođenje na pojedinu boju (s akcentom kromatskog kontrasta) sastavnica ugođaja djela kojem je prozor uvijek intrigantno mjesto. Zorica Balija svojom šetnjom interijerima, njihovim zakutcima, stvorila je slike pune šarma, slike gdje i bljesak odabrane tehnike emajla potvrđuje i bljesak slikarskog talenta.

Stanko Špoljarić

Kreativni dizajnerski rad Zorice Balije u Tvornici posuđa "Gorica" u Dugom Selu nadahnuo ju je na istraživanje likovnih mogućnosti rada u emajlu - specifične i zahtjevne tehnike. Kontroliranom razlivenošću i visokim sjajem emajla autorica otkriva tanane osjećaje, što je u kontrapunktu sa čvrstinom i postojanošću materijala. Sintezom i redukcijom viđenog, čistoćom obrisnih linija, jednostavnošću simbola, Zorica Balija otkriva gledatelju isječke stvarnosti. Bogatim likovnim jezikom kojim djelotvorno oplemenjuje emajl, budi u nama proustovsku nostalgiju. Na tome joj hvala!

prof. Drago Mandekić

Maja Rijavec
Rođena je u Zagrebu 1939. godine. Poslije završene srednje škole, na Filozofskom fakultetu završava studij engleskog jezika i povijest umjetnosti.

Podučava djecu engleski jezik koristeći zanimljivu i specifičnu metodu: učenje jezika kroz pripremanje i izvođenje predstava. U Zagrebu je u tu svrhu osnovala "Actors Studio" za osnovnoškolsku djecu, koji njeguje sve vrste kreativnosti, tako da i u pisanju tekstova učestvuju učenici. Autorica je dvije serije udžbenika za učenje engleskog jezika.

Pored osnovnog zanimanja bavi se i slikarstvom. Koristi tehnike: lak boja na staklu i ulje na staklu, a veliki uspjeh postigla je na ilustratorskom polju. Za djecu je u tehnici kolaža ilustrirala pet udžbenika i tri slikovnice.

Nakon toga je prešla na velike formate kolaža koji više nemaju ilustrativni, već ekspresivni karakter.

Radi u Zagrebu i Dugom Selu, a živi u Stančiću.

Rudolf Dokuš
Rođen je 8. rujna 1948. u Gračecu. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Brckovljanima, peti u Dugom Selu, a ostala tri u Božjakovini.

Poslije osnovne škole odlazi na školovanje u Zagreb gdje je na CUO Ruđer Bošković izučio zanat RTV mehaničara, a nakon toga završava još dvije godine tehničke škole i dobva zvanje elektroničara.

Zaposlio se u HPT-u odakle je nakon 27 godina rada otišao u mirovinu.

Danas živi u obiteljskoj kući u rodnom Gračecu. Član je Općinskog vijeća općine Brckovljani kao delegat HSS.

Još u osnovnoj školi mu "vrag ni dal mira", pa je uz redovne obveze, mnogo vremena provodio modelirajući glinu i sa puno sluha i dara radio razne figure i figurice, koje su u pravilu završavale kao pokloni znancima i prijateljima. Za sebe nije uspio zadržati niti jednu jedinu.

U Zagrebu je upoznao uljane boje, platno i lesonit pa se ostavio gline i primio kista te sada na taj način davao oduška bujnoj mašti i nemirnom duhu.

Slika sve. Na njegovim slikama možete naći i pejzaže i portrete, i more i brda, i dvorce i stare hiže, i Kamenita vrata i vinograde, i crkve i škole, jednom rječju sve što ga se jednom dojmilo da nije imao mira dok to nije prelio na platno ili lesonit.

Za jednog amatera, samouka, bez donatora i bilo kakve financijske potpore, stvorio je previše djela. Kako mu je jedini interes bio riješti se onog nutarnjeg nemira, one zaraze što čovjeka tjera da dane i noći provede radeći nešto iz ljubavi i hobija, ne štedeći ni trud ni sredstva, onda uopće ne čudi što ni jedne njegove slike nije bilo ni na kakvoj izložbi, ni u kakvim novinama, ni u kakvoj TV-emisiji, nego je većina završila kod znanaca, rodbine i prijatelja, koji ih ljubomorno čuvaju samo za sebe.

Kad čovjek dobije priliku stati pred kojom njegovom slikom postane mu jasno zašto se autor nije potrudio dati ime slici jer ona sama govori i što je i kako se zove i zbog čega je stvorena, svaka vas se tako dojme da vam je naprosto žao što se netko ne sjeti i dopusti da širi krug ljudi vidi, prepozna i osjeti sve te kistom ispričane dojmove i priče Rudolfa Dokuša iz Gračeca.

Ivan Mihalić
Rođen je 1954. godine u Gračecu. Osnovnu školu pohađao je u Brckovljanima, Božjakovini i Dugom Selu, a srednju PTT završio je u Zagrebu. Uz rad je studirao tako da je stekao zvanje inženjera prometa. Radio je kao poštar i poštanski službenik. Zbog problema sa zdravljem umirovljen je i danas živi u Gračecu.

Piše pjesme, radi skulpture od gline i drveta, ali najveći dio slobodnog vremena provodi slikajući.

Slika iz hobija. Slika uglavnom portrete (olovka), pejzaže (tempera na lesonitu) a omakne mu se i koja apstrakcija, iako je zaljubljenik realizma. Sam kaže da se mora vidjeti to što je slikao.

Izlagao je u Sesvetama i Dugom Selu, a kao vojnik u Petrovcu i Požarevcu.